Budimpeštanski klub Wigman relativno nedavno je promijenio naziv u Club 202 aludirajući na adresu na kojoj se nalazi (Fehervari ut. 202) i postao najpoželjnije odredište za live događanja rock i metal orijentacije. Tako je 08. siječnja 2012. Club 202 ugostio poklonike odavno kultnih finskih progresivno-folk melodičnih metalaca Amorphis koji su na svoju turneju „The Beginning Of Times“ u čast istoimenog albuma poveli norveški Leprous i sunarodnjake The Man Eating Tree. Ono što je u duhu europske kulture uvijek rado viđeno i pozdravljeno je točnost pa je klub, kako je i najavljeno, svoja vrata otvorio u 19:00 sati, a prvi bend pred solidno popunjenu koncertnu dvoranu na pozornicu je izašao već u 19:30 sati.

Čast otvoriti još jednu od vrhunskih metal veselica pripala je atmosferičnim Fincima The Man Eating Tree, bendu koji je jedno od recentnih otkrića vaše izvjestiteljice kada je riječ o pretendentima na tron melankoličnih metal odjeka koji je još uvijek se nekako čini ostao nedokučivo prazan odlaskom Sentenceda sa scene prije nekoliko godina. The Man Eating Tree ujedno je i bend u kojemu bubnjeve svira nekada Sentencedov bubnjar Vesa Ranta koji se iz obiteljskih razloga nije pridružio bendu na turneji. To ničime nije utjecalo na bendov nastup budući da je mjesto iza bubnjeva odlično popunio  Aksu Hanttu, a centralni dio nastupa pripao je odličnom glasu benda Tuomasu Tuominenu.  The Man Eating Tree nastup su otvorili sa melankoličnim introm „Harvest Bell“ koji je publiku pozvao da se sjati ispred pozornice te na nju nadovezali odličnu „At the Green Country Chapel“ koja također odiše dubokim tonom melankolije. Finci su već na početku nastupa ostavili dubok dojam fantastičnom sviračkom uigranošću, a sa izuzetno pitkom lakoćom su Clubom 202 raspršili osjećaj sjete priduživši mu u isti mah i osjećaje ispunjenosti i duboke sreće jer malo je bendova koji istinski kroz glazbu govore ne samo o osjećajima već i sa osjećajima. The Man Eating Tree jedan je od njih, bend vrijedan pažnje, vrijedan slušanja, bend koji je u samo 30-ak minuta na pozornici pokazao svoje punokrvno metal lice obojano zvucima „crnog zimskog dana“ dalekog sjevera, onog istog o kojemu Amorphis kojeg je publika nestrpljivo očekivala pjeva već dva desetljeća. „Armed“ i „Code Of Surrender“ bili su konačni okidači za budimpeštansku publiku koja je na kraju nastupa oduševljeno pozdravila The Man Eating Tree podržavši svaku odsviranu notu i predani nastup fantastičnih Finaca predvođenih koloričnim i bogatim vokalnim linijama ranije spomenutog Tuomasa Tuominena čija je glasovna izvedba oduševila što se najbolje vidjelo na kraju nastupa kada je publika u kojoj se našao i pokoji Hrvat te grupica srpskih fanova Amorphisa pljeskom i zadovoljnim povicima pozdravila bend, a prvi redovi oduševljeno pružili ruku nasmijanom i zadovoljnom Tuominenu koji se rukovao sa svima koji su ga željeli pozdraviti.

Nakon kratke izmjene instrumenata na pozornicu u gotovo potpunom mraku izlaze Norvežani Leprous, bend koji je, eto, dobio čast na ovoj turneji zasvirati ispred glavnog benda i svakako priliku biti viđen. To je svakako veliki kompliment, tim više što je Norveška iznijedrila mnoštvo odličnih metal bendova svih smjerova i podvrsta. A Leprous…. znam da ću nastavkom ovog teksta navući na sebe bijes izvjesnog broja poklonika metala i ove norveške skupine no Leprous je bend koji na pozornici pažnju prvenstveno plijeni svojim outfitom – poderanim hlačama, košuljama, sakoima i kravatama te leptir mašnama dok glazbeno zvuče kao skupina osnovnoškolaca koja zapravo nije sigurna u to što bi trebala sa danim im instrumentima. Glazba koju sviraju možda je generalno okarakterizirana kao progresivni metal no gro nesređenih aranžmana i nepovezanih nota popraćenih zavijanjem do granica nevjerojatnoga teško je zamisliti u bilo kojoj kategoriji sem one koju bi prigodno mogla nazvati trla-baba-lan-da-joj-prođe-dan. Leprous, koliko god se trudili ostaviti dojam ozbiljnog benda s opasnim namjerama, je jedan od najneslušljivijih bendova koji su prošli kroz moje bubnjiće i s obzirom na prikazano, ukoliko se ne radi samo o jednoj večeri u kojoj ozvučenje nije bilo najbolje pa je Einar Solberg morao urlati i zavijati iz petnih žila kako bi među zidovima ulovio sam svoj glas, teško mi je zamisliti da bend na pozornici kao i publika podno nje iskreno uživjau u prikazanom. Kada bi neartukulirano zavijanje kao da je gonjen vrazima bilo pjevanje i kada bi note koje Einar Solberg odsvira na klavijaturama imale više smisla od nabacanih nota na prvim satima poduke iz klavira sav bi Leprousov trud te predano i energično rasturanje odličnog gitarista Toda Oddmunda Shrkea  te impresivno i do posljednje kapi znoja predano bubnjanje Tobiasa Ornesa Andersena imalo smisla. No, opet, to je  možda samo moj dojam i Leprous su doista budućnost progresivnog metala. Tko bi znao.

Nakon još jedne izmjene na pozornici uslijedilo je skandiranje „Amorphis, Amorphis“ i nakon „Battle For Life“ intra željno očekivani Finci ukazali su se na pozornici dočekani glasnim pljeskom i uzvicima oduševljenja.  Tomi Joutsen i društvo ne gube ni tren već se hvataju instrumenata i koncert otvaraju sa legendarnom „Song of the Sage“ na koju nadovezuju atmosferičnu „Mermaid“ sa aktualnog albuma „The Beginning of Times“. Razjalurena publika divlja uzduž i poprijeko Cluba 202, kose lete na sve strane dok prvi redovi bangaju dok bend nastavlja sa „On Rich and Poor“ te odlično prihvaćenom „Sampo“. Amorphis se još jednom vratio u Budimpeštu i došao „na svoje“ sudeći po tomu da je publika delirično i prije samog Joutsena izgovarala nazive pjesama te ih potom gotovo divljački glasno pjevala sa bendom koji je na pozornici davao sve od sebe. U tomu je, zahvaljujući svom upečatljivom scenskom nastupu i slobodi koju mu daju ruke oslobođene instrumenata, prednjačio odlični Tomi Joutsen u kojeg su bile uprte sve oči i uši dok se vrlo ekspresivno lomio na bini dočaravajući svu dubinu nedavno objavljenog singlea „You I Need“, „Sky is Mine“ koja je dodatno potpalila već užarenu atmosferu dok je „Vulgar Necrolatry“ u svoj svojoj psihodeliji prezentiranoj na albumu „Magic and Mayhem“ izazvala pravi prolom metal growla  ne samo na pozornici već i u publici. Isto se raspoloženje nastavilo i tijekom fenomenalne „Into Hiding“ dok nas je „Crack in the Stone“ vratila na melodično pitke staze aktualnog studijskog uratka. „Alone“ je bila prava prilika da Tomi Joutsen još jednom vokalno zabljesne u vokalno-stilskom zaokretu koncerta gotovo niti jednom trenu ne ispustajući iz ruku za njega posebno izrađen čiji je službeni dio koncerta vrlo bučno i predano završio sa „Silver Bridge“. Publika je tada bila u najboljem raspoloženju, kontrolirano divlja, glasna i spremna za još pa je bis koji je nakon gromoglasnog skandiranja publike otvorila primjetno očekivana „Black Winter Day“ donio vrlo topao i atmosferičan spoj fenomenalnih Finaca na bini i fenomenalne publike ispod nje dok je s pozornice odzvanjao refren, a publika podignutih ruku glasno uzvikivala „Black! Winter! Day!“. Za kraj Amorphis su nam priuštili i besramno uživanje u „My Kantele“ i „House of Sleep“ i potvrdili se kao jedan od najboljih bendova kada je riječ o spajanju žestokog i progresivnog, atmosferičnog i folka. Bend niti u jednom trenutku nije posustao ili podbacio u vjernom oslikavanju sve snage koju Finci crpe iz svog nacionalnog epa „Kalevala“ koji je i njima neiscrpni izvor inspiracije dok publika nije posustajala u glasnom pjevanju i prepuštanju melodičnim notama koji bi svojom žestinom da treba otopile i zaleđenu Antartiku.

Amorphis su u Budimpešti još jednom pokazali koliko duboko i snažno glazba može portretirati život, ljude i osjećaje jer ako ste ih barem jednom imali priliku vidjeti uživo jasno vam je da je sve u emocijama, u glazbi, u tom odličnom osjećaju kojim lebdite u trenucima u  kojima se bend sjedinjuje s publikom. Amorphis nam, nažalost, ni na ovoj turneji neće zasvirati u Hrvatskoj no vjerujem da će ih snaga melodija i mreža nota jednom dovesti i u naš kraj kako bi sa „svojim ljudima“ još jednom podijelili svoju glazbu. Do tada….

Amorphis setlista:
Song of the Sage
Mermaid
The Smoke
On Rich and Poor
Sampo
You I Need
Sky Is Mine
Karelia
Vulgar Necrolatry
Into Hiding
Crack in a Stone
Alone
Silver Bridge
Bis:
Black Winter Day
My Kantele
House of Sleep

FOTO GALERIJA dostupna je OVDJE.

Izvještaj i foto: Ivana Sataić (ivana@venia-mag.net)