Postoji li išta bolje nego kad s pet stupnjeva ispod nule koliko je otprilike bilo jučer, uđete u Željezničar prepun mladih, otkačenih thrashera željnih dobre zabave? Mislim da osim eventualno vrućeg čaja, ne! Jučer su „Želju“ zapalili zagrebački thrasheri Descender, osječki War-head, i šećer na kraju američki Warbringer zbog kojih smo, mislim, svi jučer i došli. Iako je bilo najavljeno da će koncert početi u 21 h, to se u Željezničaru nije ni jučer dogodilo jer se organizatori uvijek drže recepta „Čekaj da se više ekipe skupi, pa ćemo onda počet.“ Došlo je zbilja dosta ljudi, po mojoj procjeni nekih 200-tinjak, što je više nego recimo na koncertu istinskih thrash velikana Death Angela u ožujku. Lijepo da se zna  i interesira za bendove u povojima, a da na tako velik bend dođe jedva 100 ljudi. Nikad mi neće biti jasna precepcija nekih stvari u Hrvata, ali nećemo se prisjećati sramote. Ovo je bilo čisto usporedbe radi.  Koncert je počeo u 22:25, ozvučenje je bilo zbilja dobro i već prvi bend Descender izazvao je vrlo dinamičan mosh pit prva dva-tri reda. Dečki, predvođeni glasnim, duhovitim i vrištavim frontmenom Gordanom su vrlo suvereno otprašili svoj dosta brzi thrash-speed zvuk, a da znaju svoj posao vidjelo se u muziciranju dvojice dosta dobrih gitarista Roberta Jankovića i Krune Carića te zaista vještog bubnjara Igora „Iggyja“ Markića (inače ime koje je angažirano u mnogim bendovima jer je zbilja tehnički uigran, a usput rečeno, on i basist Stipe sviraju u našem hard rock bendu Bad Reputation o čijim smo nastupima i glazbi već prije pisali). Bilo je nemoguće, što još više pridonosi duhovitosti i pristupačnosti benda, ne zamijetiti osim pravih Laney i Peavy pojačala i slavna „Maršal pojačala“ (namjerno je pisalo sa „š“ iz zezancije) od kartonskih kutija. E pa dečki, što drugo da vam kažem, nego da vam želim prave Marshalle iza vas koliko je bilo kartonskih kutija jučer! Svaka čast na toplini koji ste stvorili i na zabavi koju ste priredili.  Uz ono što sam već prije rekla, nemam puno za nadodati, nego da su rekli da uskoro pripremaju album i uz svoje stvari odsvirali i obrade primjerice Sepulture i Sodoma. Nakon njihovog nastupa koji je trajao oko 40-ak minuta, i nakon kratke pauze nešto prije 23:30 na pozornici se pojavljuju War-head. Iako stariji i iskusniji od svojih prethodnika, nisu uspjeli napraviti niti blizu tako energičan šou. Naime, većina je ekipe bila vani i svi s kojima sam razgovarala tvrdili su da su bili prespori i predosadni. Inače, oni se znaju s Warbringerom, svirali su s njima jednom prilikom u Osijeku, ili su trebali, nisam sigurna, pročitala sam to negdje.  Ja neću reći da su bili dosadni, rado sam poslušala, iako nisam upućena u njihov opus, no uz takvu jednoličnost teško se mogao steći drukčiji dojam. Publika je odgovorila (ili ne) tako kako je odgovorila, a možda ni njima nije bio dobar dan, tj. dobra večer. U svakom slučaju, ne znam čime su zaslužili toliko dugačak nastup (oko 50 minuta) jer ipak nisu bili toliko dobri. No zato oko pola jedan na stage izlazi jedan od najperspektivnijih mladih thrash bendova američke scene. Momci koji sviraju thrash i samo thrash (bez nekakvih primjesa ovih nekih modernijih „cloning“ metala kakav je tipičan za SAD) i koji ne slijede slijepo trendove. I sami golemi fanovi thrasha  WARBRINGER su revitalizirali žanr do maksimuma i staru školu opet možemo prepoznati u stvaralaštvu ovih mladih nada. Warbringer su Željezničar pretvorili u pravo bojište na kojem mosh pit i pokoji circle pit nisu prestajali ni za vrijeme jedne pjesme.  Pjevač John Kevill ostvario je odličan kontakt s publikom, vrlo strastven i predan tome što pjeva (uz pokazivanja zavidne mišićne mase, što su neki nazvali pozerstvom, ali ja osobno to nisam tako shvatila). Tekstovi o ratovima, genocidima, masakriranju i svoj ostaloj odvratnoći koju autodestruktivni ljudski um može uzrokovati vrlo su žestoko, bučno i uz ritmički headbanging interpretirani kroz dobro sastavljenu setlistu. Makljaža na prvoj ratnoj fronti (hrpa fanova koji su se hitali jedni po drugima zgurani skroz ispred pozornice) počela je s prvom „Living Weapon“, da bi se nastavila s nemilosrdnom (i meni osobno uz „Total War“ dosad najdraže stvari benda) „Severed Reality“. Izdvojila bih još nekoliko uspješnica benda koje nikoga nisu ostavile ravnodušnim, „Shattered Like Glass“, „Demonic Ecstasy“, „Shoot To Kill“, „Prey For Death“, „Living In A Whirlwind“, „Total War“, „Combat Shock“ itd. Ono što je vjerojatno bila velika gesta bendu su pozivi od strane publike na čak dva bisa, koja su i odradili. Izvrstan nastup, pun dinamike i divljanja kakvo rijetki tako mladi bend može stvoriti. Čini se da će Warbringeru Zagreb postati i kasnije destinacija jer su se prezadovoljni nakon koncerta došli družiti s fanovima, dijeliti autograme i usput su se do besvijesti svima zahvaljivali što su došli na koncert. Dragi, simpatični i pristupačni momci zbilja evoluiraju što se vidi sa svakim njihovim novim albumom, kako mi je i sam John poslije koncerta rekao “Trudimo se.“ Fanovi se najčešće opredjeljuju za „War Without End“ kao najdraži album, iako je novi „Worlds Torn Asunder“ također odraz glazbenog sazrijevanja i još veće ritmičke thrash raznolikosti i speed solaža. Iako im je to treći album, ovi momci su postali primjer zvuka novog doba na kojem jedan glazbeni žanr opstaje.

 

Izvještaj i foto: Buna Bernarda Juretić