KSET je mali pa nije čudo da je u petak navečer bio krcat do ruba, međutim ugostio je utjecajne legende čudnoga zvuka što je bilo dovoljno da atmosfera bude odlična: The Young Gods. Uz cjelovečernji, sada već ponavljajući (Močvara 2007) performans fanova u prvim redovima, samozatajni švicarci su odradili odličan presjek od recentnog “Everybody Knows” albuma do starih pjesama s početka 20-godišnje karijere, što je materijal kojeg je u otprilike dva sata bilo toliko da nastup ni u jednom trenutku nije dopuštao odmor.

Karizmatični Franz svaku je pjesmu posolio svojim specifično gipkim pokretima, smješkom i plesom kojeg je pratio stalak mikrofona pojačan reflektorom, a prisutno je ljudstvo je znalački skakalo uvis na svaki druk i svaku promjenu ritma kojima TYG obiluju.

I što reći; sve ono dobro što dolazi iz Švicarske nisu samo satovi, džepni nožići, sirevi i mrak čokolada, već i oni, Bogovi sa velikim “B”, stari veterani koji znalački  i nenametljivo stvore poseban štih od kojeg je onakav maleni KSET tog petka postao veliki klupski prostor. Momcima uopće nije smetao omanji prostor, dapače, stage je bio taman, ljudi taman, akustika i temperatura taman, razglas se sa galerije odlično čuo i svaki je instrument imao svoje mjesto u zvučnoj slici bez bespotrebnog titranja bubnjića u ušima ili naprezanja da čuješ snare ili gitaru. Zvuk je bio toliko dobar da uopće nije budio onu, na koncertima vječno dežurnu misao-kritičarku na račun nečujenja ovog zbog preglasnog onog. Svi mi malkice stariji (klinaca je bilo minimalno) rado smo se prisjetili mlađahnih dana kada smo skakutali na poznate semplove, zvukove i ritam koji tvore recimo “Skin Flowers”, “Kissing the Sun”, “Cest quoi cest ca” (a-ha)… da bi se i sada razbacali u istom žaru pokreta i emocija sa smješkom nostalgije (ili flashbacka 😉 – a naravno da to gibanje u ritmu, kako neki nazivaju ples, ima neki put vrlo zanimljive pripadnike, pa ih je bilo užitak gledati kako se “gibljivo” izražavaju na eskpresiju zvukova koju su stari majstori izvodili. Bilo da je bio stari hit ili nova stvar, TYG su uredno nikoga nisu ostavljali ravnodušnim i svi smo, makar stopalom, pratili zarazan ritam dok su ga neki popratili i sa nogama u zraku, doslovno.

Po prvi put u Zagrebu, tome je pridonio i gitarist Prodigy-a, Vincent Hanniem koji se sada doimao samozatajno i kulerski.

TYG su star bend: čitali smo o njima nekad u starom “Ritmu”, u Zagrebu su gostovali još na prijelazu od 80tih u devedesete i odonda još nekoliko puta. Iz njih ne stoji golema diskografija, ali se diče onim što bendu najviše godi; utjecajem. Između ostalog na Bowieja, Mike Pattona, Edgea i druge. TYG je teško svrstati ih u išta; danas će ih utrpati u neki vid post industriala, samo što 1987. kad su izdavali prvi album industrial se također tek razvijao, a i tad su bili specifični i nisu baš ni tad bili industrial – zapravo je legende kao što su TYG teško ukalupiti u neki žanrovski okvir. To je oduvijek bio koloplet kratkih semplova pretočenih u snažne teksture, uvijek jasan ritam koji nije podrazumjevao mašinu već živog bubnjara. Oni su spoj organske, analogne buke uz puno ritma koji pomiče koljena, te čudne ali pamtljive riječi pjesama na francuskom, njemačkom ili engleskom. Sve u svemu šarolika glazba, uvijek neovisna o žanrovskim šablonama, avangardna, utjecajna i važna.

Novi album  je dokazao da nisu izgubili svoj zvuk, već kao i dobro vino, sa vremenom dobivaju na punini i dobrom “bukeu”. Taj novi studijski album posvetili su majčici prirodi. Bio je to jedan od boljih koncertnih događanja kojem je trebalo prisustvovati.

DISKOGRAFIJA

The Young Gods, 1987

L’Eau Rouge, 1989

Play Kurt Weill, 1991

T.V. Sky, 1992

Only Heaven, 1995

Second Nature, 2000

Music for Artificial Clouds, 2004

Super Ready/Fragmenté, 2007

Everybody Knows, 2010

Myspace: http://www.myspace.com/theyounggods

Skin Flowers: http://www.youtube.com/watch?v=30H0mr_yY4I

Izvještaj: Lilith Astarte

Foto: nandOOnline, Flickr.com