Možemo nabrajati imena i imena velikih glazbenika koji su u posljednje vrijeme posjetili Hrvatsku, razglabati o tomu je li veći maksimirski spektakl onaj dvodnevni U2-a ili nadolazećei Bon Jovija, ali nastup Rogera Watesa i njegovog ‘zida’ u Areni Zagreb rasprodanoj do posljednjeg mjesta najveći je show u povijesti viđen na ovim prostorima.

Ostavimo u ovom iskazu Pink Floyd i osobne favorite po strani, ostavimo i priče o tomu da se sami Flyodovci zbog Watersovog egotripa i rada na ‘zidu’ nikada nisu oporavili, ostavimo po strani sve osim toga da je „The Wall“ zlatna opeka u zidu glazbene povijesti ili, za one sitničave, glazbene rock povijesti. „The Wall“ je pojam svih pojmova kada je riječ o konceptualnim i ekstravagandnim albumima, a Waters je uz možda Jimmyja Pagea najekstravagandniji te najplodonosniji rock autor svih vremena. Upravo zato njegov je „The Wall“ show kakav je nemoguće ponoviti unatoč svim čudima tehnologije koja će se razvijati. No, s njom će, kao i do sada evoluirati i sam ‘zid’. Pa iako će konzervativnom dijelu populacije, osobito u zemljama u tranziciji kakva je i Hrvatska, zasmetati Watersova naglašena anti-politička eksplicirnost poruka neporecivo je to da on sa stihovnim istupom „majko, trebam li vjerovati vladi?“ dok se pored njega na najvećem video-zidu pojavljuje „nema jebene šanse“ kreira, oblikuje i utječe na političku osviješćenost sljedbenika. Pa čak i unatoč tomu što je „The Wall“ priča o otuđivanju rock zvijezde (konkretno Watersa) od svoje publike. „The Wall“ je danas antilobistička i antiratna metafora u kojoj podjednako uživa i Roger Waters, i njegova publika. A pred zagrebačku je Waters izašao točno u 20:00 sati sa „In The Flash“. Zid je polusagrađen no stanje se mijenja iz minute u minutu jer svaka nova pjesma zadatak je za radnike koji nadograđuju zid. Sve izvedbe nevjerojatno su dobro popraćene animacijama na video zidu, a prvi dio nastupa Waters završava sa „Goodbye Cruel World“ pjevajući kroz samo jednu preostalu rupu u zidu.

Drugi dio koncerta bend započinje iza zida, a upravo u tom dijelu do izražaja dolazi sva dominantnost Watersovog projekta u cjelokupnom kontekstu Pink Floyda. Unatoč tomu što je „Comfortably Numb“ zvučala nedovoljno uvjerljivo bez Davida Gilmoura i tu ne pomažu  nikakvi efekti modernog doba. David Gilmoure je nezamjenjiv. No ‘The Wall’ je na način na koji ga je prezentirao Roger Waters je basnoslovan. Vizualno zadivljujući. Publika u kojoj su uglavnom 30, 40 i 50-godišnajci pjevaju svaku pjesmu, posebice kada dođe do spomenute „Comfortably Numb“ ili „Another Brick in the Wall“. Spektaklu osim impresivnog audio-vizualnog događanja i odlične publike pridonosi i to što Roger Waters unatoč godinama koje nosi izgleda odlično. Mršav, u odličnoj formi i održanog glasa i odavno priznate sviračke sposobnosti koje posebice do izražaja dolaze dok stoji između velikih bijelih blokova promatran očima tisuća ljudi. Iz načina na koji je primljen od publike jasno je zašto je odlučio svoje remek djelo vratiti u život, tri desetljeća nakon prvotnog koncepta. I dobro je da je tako jer cjelokupnoj je svjetskoj glazbenoj sceni postavio novo mjerilo kvalitete.

Izvještaj: Jadranka Novak
Foto: Anastazija Vržina (www.anastazijavrzina.com)