Koncert koji se u nedjelju, 16. siječnja 2011. godine odigrao u budimpeštanskom klubu Diesel dokaz je da prepune dvorane nisu jamstvo događaja koji ćete nazvati ‘jednim od onih’ i dugo pamtiti, između ostaloga, i po onom osjećaju koji vas tjera istovremeno i na glasno vrištanje i na suze dok se tijelom raspršuje snaga adrenalina. Finski Negative dokazao je još jednom da je od prepunih je dvorana, za potpuni glazbeni užitak, ipak važnije srce prepuno emocija i malog žestokog ali senzibilnog rock ‘n’ rolla sa toliko često spominjanog sjevera Europe.
Natprosječno topla večer točno na polovini siječnja u Budimpeštu je, u sklopu turneje na kojoj promoviraju svoj aktualni album „Neon“ dovela finski Negative, meni osobno jedan od najbliskijih bendova, kako sami za sebe kažu, emotivnog rock’n’roll smjera. A kako je od albuma „Sweet & Deceitful“ iz 2004. godine i popratne turneje kada sam bend po prvi puta gledala uživo, i to u njihovom rodnom Tampereu, do „Neona“ prošlo punih šest godina, moja su očekivanja, u skladu sa glazbenim izričajem ovog osjećajnog i melankoličnog benda rasla.
No prije Negativea, na pozornicu Diesela izašao je mađarski bend Moulin Rose i u svojih 40-ak minuta u potpunosti opravdao riječi na koje ćete naići zavirite li na njihovu myspace stranicu: „One musician, One role-playing fanatic.  One obsessed maker, One Xbox-addict.  They are Moulin Rose“. Moulin Rose spoj je svega što volite čuti kod benda od kojeg se očekuje da – rasturi. Odličan vokal, jednako dobri prateći glazbenici i zanimljiva mješavina elektronike, rocka i tračka melankoličnosti bez imalo je poteškoća rasplesala okupljenu publiku, a od pjesama koje su izveli u sjećanje mi se urezala „Stiletto“ koja je izrazito pitkog plesnog ritma sa dobro izbalansiranim čimbenicima navedenim nekoliko redaka iznad. Nastave li samouvjereno razvijati svoj izričaj nema sumnje, pred ovim je momcima iz Budimpešte svijetla glazbena karijera.
A onda točno u 21:00 sati, svjetla se gase po drugi puta u večeri. Sa pozornice svijetle četiri lubanje, kosturi obješeni na stalcima za mikrofone nestrpljivo zveckaju svojim gumenim kostima, a klubom se lomi vrisak ženskih srdaca ispred pozornice. I to stvarno glasan! Nekoliko trenutaka kasnije Negative svoj nastup, u  ne prepunom ali solidno popunjenom klubu, otvara sa „No One Can Save Me Tonight“, jednom od uzdanica sa albuma “Neon”. Publika ju oduševljeno prihvaća i već refren: „Now I’ve had enough, I’ve had enough, I’ve had enough, need a brand new start,  I’ve had enough it’ll never be too late….“ pjeva u glas sa, još se jednom pokazalo, izvrsnim vokalistom Negativea, Jonneom. Bend nastavlja sa „Moment Of Your Love“ koja je publiku raspametila i temperatura je iz minute u minutu rasla dok se klubom euforičnim vriskom i glasnim pljeskom dočekuju „Blood On Blood“ s novog albuma te gotovo legendrana „My, My / Hey, Hey“ Neila Younga koja i u publici dobro znanoj Negativeovoj verziji stoji kao čvrsti stup posvete jedinom i neponovljivom Johnnyju Rottenu. A ono što je vašu izvjestiteljicu i u nastavku koncerta natjeralo na to da se pridruži predanom pjevanju, pljeskanju i pomalo razuzdanom plesnom naguravanju pred pozornicom pjesme su „In My Heaven“ te fenomenalna „End Of The Line“ dok posebno treba naglasiti izvandredni gitaristički solo Larryja Lovea u pjesmi „Neverending Parade“ nakon kojeg Jonne Aaron u ruke uzima gitaru i uz zdušnu pratnju publike izvodi jednu od, mlađa će se publika prikloniti stavu, najemotivnijih bendovih pjesama „Stil Alive“. Da, u pravu ste, trenutak za pamćenje.  U izrazito opuštenoj i pomalo nabrijanoj atmosferi koju Jonne dodatno podgrijava pozivom na pljesak i skandiranje slijedi i red zahvala publici na podršci te pjesme „Jelous Sky“ i „Frozen To Loose It All“ koje su, čini se, do samih granica izdržljivosti raspametile publiku. Vrhunac svog istinski žestokog rock ‘n’ roll nastupa nabijenog senzibilitetom svake vrste koji je prštalo iz svake odsvirane note Negative dostižu pjesmom „Since You’ve Been Gone“, još jednim čvrstim i sigurnim ‘jack potom’ sa albuma koji se promovira na ovoj turneji. Za kraj nastupa koji je potrajao sat i pol ostaje predivna „Planet Of The Sun“. Publika ju zborno prati od prvog do posljednjeg retka stihova. Bend potom nestaje u mraku dok se u glavama okupljenih vrti refren: „Are you ready or not ready for the truth…“. Klubom se  nesmanjenom žestinom ori: „Negative, Negative!“ pa zatim: „We want more“, djevojčice u prvim redovima glasno vrište, muški dio okupljenih udara nogama o pod….. A Negative su, čini se, bili spremni na istinu. Nakon nekoliko minuta bend se vraća na pozornicu i kreće, uz „Blood On Blood“  jedna od mojih osobnih favorita sa „Neona“, pjesma „Love That I Lost“. Što se u publici događalo naredne četiri minute, moram priznati, ne znam. No kada sam u jednom trenu otvorila oči Jonne Aaron i njegovi  momci svojim su prepoznatljivim energičnim scenskim pokretima atmosferu držali doslovno na rubu emotivne eksplozije. Za sam kraj koncerta primjetno razdragan bend publici poklanja “Won’t Let Go“ čiji stihovi: „I won’t let go of things that I was dreaming, I won’t let go of you, you keep me believing…“ ostaju kao uzajamno obećanje benda i publike koje se prenosi adrenalinom i snažnom emotivnom energijom koja veže srce benda sa srcima njegovih poklonika koja, jasno je, kucaju u istom ritmu. Glasan pljesak publike, zagrljaj i dubok naklon benda na pozornici i ruže koje su s iste poletjele prema okupljenima označile su kraj koncerta koji bi, u mnogočemu, mogao poslužiti nekim mnogo većim i razvikanijim imenima kao primjer.

Stoga, do sljedeće prilike….stay Negative!

Izvještaj, foto i video: Ivana Sataić (ivana@venia-mag.net)