Oni papci koji hodaju po teretanama trebali bi sebi jednom priuštiti Misfitse uživo pa izmjeriti koliko su kalorija izgubili u mosh pitu. U maniri čistokrvnih punk koncerata, nazočno ljudstvo je u petak zakuhalo prilično deadly krug koji nije mirovao kompletnom dužinom nastupa starih legendarnih zombie rockabily-kickass punk ikona, a ne samo za vrijeme hitova. Misfitse je došlo vidjeti i staro i mlado, i dugokoso i obrijano, od djece sa Blind Guardian majicom do nosioca irokeza na čijim vrhovima su falile samo spuknute oči i uši nekog od prolaznika.
Boogaloo je pružao standardno smušen zvuk; ta dvorana kao da nije talentirana za ikakvu akustiku kad je buka u pitanju. U svakom slučaju, Misfitsi deru onako kako treba – brzo, glasno i sa gomilom Jerryjeve karizme usprkos odjelcetu u kojem bi netko drugi izgledao budalasto. Najduže pauze između pjesama bile su one kada bi Dez (gitara)najavio što će još odsvirati od Black Flag, ostale su pauze potrajale toliko da Jerry izgovori ime iduće numere i ošini po prašini. Dez svoje “porijeklo” ionako vuče iz Black Flag što svakog poklonika žanra iznimno veseli, upravo zbog sviranja njihovih pjesama na nastupima Misfitsa što je spoj koji ne može biti bolji – ‘Six Pack’, ‘Jelaous Again’ i ‘Rise Above’ taman dobro dođu kao kratak intermezzo između hitova poznatih među metalskom, punkerskom, koraškom ili bilo kojom ekipom koja štuje tu old-school lektiru brzog zvuka i scenografije za plašenje male djece.
Pivo je zrakom letjelo prilično puta, iz pita je ekipa strgana izlazila na dolaženje do daha pa se vraćala natrag, no nisam vidio polomljene njuške (kao nakon Slayera npr.) ni previše padova: to je bila istrenirana veteranska ekipa koja se zna ponašati pred Misfitsima i stoga pohvala publici.
Predgrupe su, sirote, kao i obično odrađivale posao zabavljanja onih kojima je vani baš dosadno pa uđu unutra pogotovo kad se radi o klubu sa vanjskom terasom i toplom vremenu. Na Eksodus nisam stigao iako me zanimlo uživo čuti punk bend Tomija Phatasme, no veseli slovenci Happy Ol’McWeasel nisu imali lošu atmosferu: to se hopsalo i skakutalo kao na šljakerskoj roštiljadi uz bendžo, harmoniku, distroziju i ostale rekvizitke kojima bend može raspolagati. O kiltovima neću. Na stranu kilt, osobno ne kužim te fascinacije tuđim folkom pogotovo u glazbi, no dobro, svatko ima svoju zabavu.
Tracklistu ne znam napamet jer previše klasično kratkih pjesama izvrte unutar nastupa, no moram reći da mi repertoar sa zadnjeg albuma i ne zvuči loše (inače uvijek imam neke zadrške prema novim materijalima starih bendova). Sve u svemu odsvirali su gotovo sve što bi čovjek od njih očekivao, naravno s naglaskom na završetak uz ‘Die Die My Darling’, gromoglasno urlanje kompletne prisutne gomile i Jerryjevo rutinsko kidanje sve četiri žice, pozdrav i doviđenja.

Izvještaj: Robin Zlatić
Foto: Ivana Sataić (ivana@venia-mag.net)