Šlampav kakav jesam, ovom sam zagrebačkom mini-roadburn-festu pristupio olako jer sam većinu bendova dočekao i ispratio pivom u dvorištu umjesto u dvorani, i zbog toga očekujem fasovanje od strane urednice. Priznajem da me ultravruć dan uz pivo sredio tako da sam vani odgledao tek odlične i meni drage UMOR a na ostale utrčavao u dvoranu i vraćao se van na pojilo. UMOR sviraju lijep, otegnuti ali energičan i dinamičan stoner koji sadrži možda malo suviše dooma ali ja im sve opraštam jer imaju tako genijalno ime za stoner band (umor! totalno stooooner!) a sviraju klasičan žanrovski mainstream i to je to. Ljudi ih već dobro poznaju, daju znalački response, daju podršku, a sada ih već poznaju i internacionalno jer su proljetos odradili turneju po Europi: sve u svemu, bravo za bend i bravo za ovdašnju scenu takvoga zvuka.

Poslije više nisam točno znao tko što trangija. Lijepo me iznenadio rumunjski trio The :Egocentrics (uvijek tvrdim da je trio nenadjebiva sviračka kombinacija i amen) koji plove, ajme meni, onim prekrasnim vodama instrumentalističkog retro stonera koji počesto odlazi dalje od stonera a bliže retru, što je meni ok – odnosno instrumentalističkom zvuku onih starih bendova u trapezicama koje nitko nije puno shvaćao jer su bili možda previše u oblacima (dima) ali su zapravo zvučali prekrasno – danas je taj žanr prilično živ i prilično raštrkan, južnoamerička scena je izuzetno živa i plodna pa ne čudi ni pojava sličnog dragulja i u rumunjskoj. Takvima je vokal zadnja rupa na svirali i to cijenim jer glazba jest sve ono što glazbu čini a vokal je pritom samo instrument, ili medij, kojeg koristiš ili ne koristiš no koji svakako nije nezaobilazan. Instrumentalistički bendovi to ošneš pokazuju a pogotovo ako sviraju ovako dobru glazbu: eklektičnu, šarenu i valovitu, savršenu podlogu za ležanje na travi uz duvku i brojanje oblaka i saživljavanje sa vibracijom, rifom i sustainom. Egocentričari: bravo, jako dobro.

Iza njih su svirali Essence iz splita, odlični ljudi koji su u taj mini roadburn fest možda (žanrovski) upali kao padobranci no meni je osobno pasalo malo thrash zvuka i poštenog shreddanja čisto stoga što sam stara metalčina u duši. set uopće nije bio loš, momci su uigrani i odlično su odsvirali nešto što bi, da je publika bila gušća i možda došla s drugačijim očekivanjima, povelo zasluženo trganje i benganje u pitu.

To je bila priprema za headlinere koji su cijelo vrijeme švrljali po krugu močvare među opuštenom bradatom ruljom u japankama, i moram priznati da mi je bilo smiješno vidjeti Richa u prolazu jer izgleda kao žgoljavi Saša Lošić. Bubnjar drži stil Robinzona ili recimo Toma Hanksa kad se vraća s onog otoka gdje nema žileta, škara ni češlja a ni hrane bogznašto. Dakle na stage se penje živopisna menažerija no ubrzo nakon toga ja više nisam vidio ništa jer sam se zajedno sa mnogima posvetio topljenju kalorija i uništavanju vlastitih križa, leđa, butina te vratnih mišića u onih +500 stupnjeva koliko je u dvorani iznosila temperatura, slično kao neki dan u Medici na Rosetti. Njihova glazba jebeno nosi koljena u skok, svija kičmu i gura air guitar u ruke pa više slabo pratiš tko se gore čime bavi.

Dakle, i opet trio, što da kažem, i opet instrumentalisti, i to mora biti dobro. Na onim pjesmama na kojima se u studijskoj varijanti čuje ponešto vokala sada je to odradila publika jer izvođače mikrofon jednostavno nije zanimao – koliko se glas publike mogao probiti kroz prštajući zvučni zid energije koji je sukljao iz razglasa. Ja sam taj “glas” čuo (i poderao vlastito grlo) i mislim da je bendu lijep response kad im publika odradi taj dio posla.

Karma To Burn inače od početaka, uz neka odstupanja, svoje pjesme vole nazvati onako nekako kao što bend u garaži naziva one radne ideje u konstrukciji, brojkama, što je također na svoj način osebujan i hrabar pristup tretiranju glazbe čemu je slično spomenuto ignoriranje “važnosti” vokala. Poruka glasi: ono čemu posvećujemo svu svoju pažnju i umove, jesu riff, dinamika, snaga i ritam – i to je sve, amen, to je zaista sve. ono što je pregenijalno u brojčanom nazivanju pjesama kada je live u pitanju, jest način dogovaranja pjesama – prstima. Tri prsta, pa dva, svira se 32: woooaaa, publika se već tad narajcano dere iako nitko sa pozornice nije riječ prozborio.

Ono što kod njih volim jest, eto seljački iskreno – poza. Oni ne stoje ko drva ali i ne divljaju ko krelad. Još od nekih davnih prvih fotki koje sam vidio bile su rakorak, glava gitare visoko u zraku, sagib prema naprijed i udar na žicu: poza generatora energije, poza snage kroz instrument. Oni zaista tako sviraju, Willy nešto manje ali Richa je užitak fotkati dok kroz crveno i plavo osvijetljeni dim iskoračuje van, čereči instrument i drži ga tako da je glava basa visoko gore kao totem koji stvara taj sloj debelog zvuka na kojem smo svi više bili u zraku od skoka nego na zemlji.


Karma To Burn su vrlo ritmičan band koj ne drlja bez kraja i konca već prekida, reže i sijeca a onda snagom jumbojeta u brišućem letu izvlače svaki atom snage iz slušatelja koji pjesmu zna napamet a sklon je skoku. Hlače i majica bili su mi potpuno mokri. Padovi unutar prvih redova su bili standardni kao i uobičajeno solidarno izvlačenje. Primjetiti ću izostanak tupana koji dolaze naprijed sa pivom pa ju onda plantavo proljevaju jer valjda briju da su u Lisinskom; ponovno pohvala publici koja zna što dolazi vidjeti i što se očekuje.

Bis je očekivano dočekan nezadovoljstvom, momci su se vratili i uz malo (nijemog) zapitkivanja gomile prstima ponovo dogovorili čime će nas pokušati samljeti (ja sam pokušavao prstima neuspješno isfurati “24 hours” od Joy Division), pa smo odradili još 3 glasne stvari za kraj i ajmo u znoju prokuhana djeco doma: Močvara je u nedjelju bila express lonac.

Foto i tekst: Robin velečasni Zlatić