Nastup Joea Cockera definitivno je ostavio dojam jednog vrlo atraktivnog  i vizualno i auditivno zanimljivog koncerta o kojem će se još jako dugo pričati u Hrvatskoj. Arena se zaista ovaj put jako lijepo napunila i sve dobne skupine obožavatelja od tinejdžera, mladih pa do onih starijih, pritom mislim na vjernu rock publiku u dobi od šezdeset na više, došle su uživati u jednom sjajnom rock koncertu prepunom emocija, strasti i što je najvažnije u glasu jedne od najvećih legendi blues rock scene u povijesti. Svojim nevjerojatno snažnim, dosljednim glasom s hrapavim prizvukom, ovaj neumorni roker žari i pali glazbenom scenom već više od četrdeset godina. Bez obzira što se radi o glazbeniku starog kova koji sad ima već skoro sedamdeset godina, energija tog pjevača kao i njegova predanost glazbi je nepresušna. Odrasla sam na njegovoj glazbi i moram priznati da sam jedva čekala ovaj koncert, s obzirom da sam ga nažalost propustila kad je nastupao 2005. u Puli. Svi koji su prisustvovali prijašnjim koncertima ove legende u Hrvatskoj, znali su da neće biti razočarani. Ne znam kakva su bila očekivanja publike, ali ovaj put u Zagrebu u našoj Areni koja je već postala glavno središte održavanja velikih koncerata u metropoli, nije se moglo prigovoriti baš ničemu. Sve je bilo vrlo kvalitetno od organizacije pa do onog faktora koji je meni osobno najvažniji od svih, ozvučenja! Koncert je počeo točno u 21 h i već u prvim taktovima pjesme „Hitchcock Railway“, pozdravljen glasnom i vidno dobro raspoloženom publikom, veliki glazbenik pokazao je svoju energičnost. Njegov se fantastičan vokal s hrapavim prizvukom, impresivnog volumena, a opet s dozom emocija koja se osjećala otpočetka pa sve do kraja koncerta,  barem ja imam taj dojam još više pojačavao pjesmom za pjesmom. Ono što me se također dojmilo su sjajna profesionalna izvedba pratećeg benda na klaviru, Hammond orguljama, saksofonu, dobro ozvučenje bubnjeva i basa, čija je ritmička pratnja odigrala ključnu ulogu u stvaranju pozitivnog dojma o samom performansu, kao i precizne bluzerske gitarističke solo dionice.  Za prateće vokale mogu također nizati same pohvale kao i za njihovu koreografiju i višeglasno nadopunjavanje sa sjajnim Cockerom. Legenda koja se proslavila obradama, a opet u svom stilu i na svoj način, zasjala je u punom sjaju prilikom izvedbe sljedeće, vrlo dobro poznate „Feelin’ Alright“. Naravno, tu treba spomenuti i izvrsnu izvedbu njegovih vlastitih pjesmama, a moram usput samo reći da se set lista sastojala jednom polovicom od obrada, a drugom njegovih stvari. Dakle, „When The Night Comes“ i „Unforgiven“, jedna od najljepših pjesama s novog albuma izazvale su ovacije kod publike, a pjesma kojom sam ja bila posebno ugodno iznenađena je „Up Where We Belong“ koja je nastala davne 1982. za potrebe filma „An Officer And The Gentleman“, i koja je legendarnom glazbeniku priskrbila Grammy.  Ta pjesma uvijek vrlo emocionalno djeluje na slušatelja, a svi oni koji su imali svoje drage u publici jednostavno nisu mogli ne zagrliti ih i ne zaplesati. U njoj je njegov glas nevjerojatno došao do izražaja. Nakon nje je uslijedila, sasvim prigodno, za sve zaljubljene u publici legendarna „You Are So Beautiful“ koju su naravno svi odmah počeli pjevati i stopili se s atmosferom. Nakon tog nježnijeg i mirnijeg dijela nastupa uslijedile su malo dinamičnije „Hard Knocks“ i N’oubliez jamais“. Ljudi su dakako zbog dobre atmosfere htjeli s tribina prijeći u parter i malo se otkačiti jer ovo definitivno nije koncert na kojem biste sat i pol sjedili. No nažalost, zaštitari su bili neumoljivi i katkad ekipi čak nisu dali da se ustanu i stanu sa strane od svojih sjedala kako bi bolje vidjeli i dali si prostora za izbacivanje vlastite energije. Ok, razumijem da se ne smije prelaziti s tribina u parter, iako ni tu ne vidim preogroman problem s obzirom da nije bilo milijun ljudi koji bi se gužvali, ali da ljudima ne daju dići se sa sjedala, e to ne razumijem. To bi, dakako, bio najveći prigovor koncertu, ali razumijem, ljudi samo rade svoj posao. To na sreću nije uništilo atmosferu i uživanje na veliko zagrijane publike na rock koncertu. Kako se nastup približavao kraju, publika je bila sve intenzivnije i intenzivnije reagirala na količinu energije koju je veliki roker odašiljao i to najviše tijekom izvedaba pjesama „You Can Leave Your Hat On“, koju svi poznajemo kao jednu od najvećih uspješnica njegove karijere. Zatim „Unchain My Heart“ gdje se količina hrapavosti u glasu itekako osjetila te „With The Little Help Of My Friends“, „Cry Me A River“ koja je bila među najžešće i najglasnije izvedenima kao i „High Time We Went“ na samom kraju. Nema se što posebno više nadodati, osim da se Zagreb još jednom počastio koncertom jednog istinski velikog glazbenika ogromnog glasa. Drago mi je da je u publici bilo puno mladih ljubavnih parova, za koje je ovaj koncert bio idealan. Znate, ovo je definitivno tip koncerta na kojem se želite rasplesati i svog dragog ili dragu neprestano ljubiti, a upravo to je nešto najpozitivnije što rock glazba može izazvati. S ovog koncerta ljudi su odlazili vrlo sretni i nadam se da će ostatak radnog tjedna i sumornost rutine biti olakšani zbog fantazije kojoj smo se jučer svi izložili. Ovaj koncert je bio toliko sjajan da bi bila ultimativna šteta da ga se nije vidjelo i u njemu uživalo.

 

Joe Cocker set-lista:

Hitchcock Railway

Feelin’ Alright (obrada Traffica)

The Letter (obrada The Box Tops-a)

When the Night Comes

Unforgiven

Summer in the City (obrada The Lovin’ Spoonfula)

Up Where We Belong

You Are So Beautiful (obrada Billyja Prestona)

Hard Knocks

N’oubliez jamais

Come Together (obrada Beatlesa)

You Can Leave Your Hat On (obrada Randyja Newmana)

Unchain My Heart (obrada Raya Charlesa)

With a Little Help from My Friends (obrada Beatlesa)

BIS:

She Came in Through the Bathroom Window (obrada Beatlesa)

Cry Me a River (obrada Elle Fitzgerald)

High Time We Went

 

Izvještaj: Buna Bernarda Juretić
Foto: Anastazija Vržina (www.anastazijavrzina.com)