Iako je Hellsingland Underground relativno nepoznat band u Europi, u svojoj rodnoj Švedskoj su ovi rockeri ispekli zanat u raznim drugim bandovima i dobili visoke pohvale kritičara sa svojim istoimenim prvim albumom, izdanim 2008. godine, i drugim, nazvanim “Madness & Grace”, izdanim 2010. godine. Tokom njihove skorašnje turneje po Njemačkoj došli su i do susjedne Austrije, pa smo iskoristili ovu priliku da ih konačno vidimo live i uživamo u netipičnom ‘sjevernjačkom rocku’ koji možda savršeno opisuje o čemu se zapravo radi kod ovog banda.
Kao što je to slučaj sa svim nepoznatim i neosvojenim okružjima, klub je definitivno mogao imati više ljudi u njemu, međutim, oni koji su bili prisutni su bili prijatno iznenađeni energijom kojom je Hellsingland Underground uradio svoj nastup koji je trajao nešto manje od dva sata. Istinski rock koji podsjeća na prošle ere, sa stihovima relevantnim upravo za ova vremena, učinio je te noći ono što svi veliki rock nastupi trebaju učiniti – povezanost banda i publike na pamtljivom nivou, toliko višem od monotonog svakodnevnog života. Precizno urađene i sa jednako istinitim glasom vokaliste Charlieja Granberga, svaka pjesma, počevši od “The Spark That Never Dies”, dokazala se kao skriveni dragulj otkriven na radost novostvorenih fanova. Glatki prijelazi s prvog na drugi album i natrag, zajedno sa duhovitim uvodima frontmena, stvorili su još opušteniju atmosferu, i uskoro je izgledalo kao da smo svi zajedno pili negdje u Charliejevom rodnom gradu Ljusdalu, razgovarajući o zanimljivim ljudima koji se pojavljuju u njegovim pjesmama i diveći se izlascima i zalascima sunca u živopisnoj provinciji Hälsingland (kojoj band duguje i dio svog naziva).
Od izvrsne instrumentalne “Ljusnan Riverside Jam” glavnog gitariste Matsa Olssona, tokom koje Charlie, prema vlastitom priznanju, gleda band iz perspektive publike i uvijek se divi čistom talentu i briljantnosti članova banda (time ujedno rušeći mit karakterističnog frontmena koji stavlja ostale u sjenu), do “Vere”, intimne, ali podižuće ispovijedi stare dame kroz Charliejev glas, čitav set je bio dobro sklopljen, vodeći publiku na nostalgičnu vožnju toboganom kroz emocionalne pejsaže koje smo svi iskusili (ili ćemo iskusiti) u jednom trenutku naših života. “Child Of Another Time” i “Northern Country Boy” zasluženo imaju najpamtljivije izvedbe (i kao kraj nastupa prije bisa i zbog njihove kvalitete), kao pjesme koje su donekle formativne za postojanje ovog banda i omiljene i na albumu i uživo. Da budem iskrena, a možda je to klišej, ali svaka pjesma je zaista predstavljala visoku tačku u nastupu, poput “Hard Falls”, “Forever Damned”, “Church Bells Through The Valley” i “Shuffle Day To Day”, pokazujući da mogu zapravo zvučiti bolje uživo. Set je obogaćen odličnim bubnjanjem Patricka Janssona, ekscentričnim no dražesnim Martinom Karlssonom na basu, a ne smijem zaboraviti zaigranost Matsa i kolege gitariste Petera Henrikssona, koji su iznjedrili novo značenje riječima “braća po gitari”. Ono što je bilo naročito osvježavajuće je pjevačevo old school predstavljanje članova banda, što je tradicija koja, po mom osobnom mišljenju, unosi dodatnu razinu prisnosti s publikom i međusobno poštovanje članova, te što, nažalost, često nedostaje na većini nastupa koje posjećujem u zadnje vrijeme.
Hellsingland Underground su, bez ikakve sumnje, izbrusili profesionalizam i čistu ljubav za stvaranjem i sviranjem muzike do savršenstva. Prijateljstvo koje se proširilo u band koji je vrlo vjerovatno najbolje čuvana tajne Švedske (i ne zadugo), je nešto što je često podcijenjeno i rijetko za vidjeti u generičkim produktima označenim pod ‘bandovi’ danas. Uz Charliejevo iskreno i privlačno pričanje priča kroz stihove koji teku lagano poput rijeke kraj njegovog doma, ova divlja, poetična, jedinstvena i nezaboravna glazba zapravo bježi od ovih oznaka jer je nešto mnogo, mnogo više, i traži pažnju i da, sviranje na sav glas, kada nisi u mogućnosti da je iskusiš uživo.
Možda glazbenici u Hellsingland Underground nisu veliki pokretači i igrači u glazbenoj industriji današnjice, no glazbeno i stihovno govoreći, oni su na samom vrhu i to znaju. To je razlog zašto je ovaj nastup dokazao da su vrijedni svih pohvala u njihovom dosad kratkom, no nadajmo se dugotrajnom postojanju kao banda. Svi znamo one ljestvice “50 najboljih mjesta na Zemlji za posjetiti prije nego umrete”. Pa, ovo je definitivno grupa koju svaki istinski fan glazbe treba vidjeti prije smrti.

Izvještaj: Ilhana Škrgić
Foto: Ilhana Škrgić i Claudia