Njemački power metal velikani Grave Digger u utorak su nastupili pred zagrebačkom publikom koja je došla u sramotno malom broju što je bilo posljedica koncerta Megadetha i Slayera koji se održao dan kasnije. Nadam se da krize u našoj državi više nikad neće ovako negativno utjecati na nas kao publiku jer si time stvaramo izuzetno lošu sliku kod stranih bendova. Kao predgrupe nastupili su Infernal Tenebra iz Rovinja te njemački Orden Ogan.
Infernal Tenebra  otvorili su koncert prezentiravši svoj publici koja poznaje domaću scenu, intenzivan old school death metal zvuk, koji im je očito bazni utjecaj, ali ima tu i malo modernijeg metal prizvuka. Bend je najpoznatiji po albumu „The Essence Of Chaos“ iz 2007. Mnogi su ih u publici već i prije poznavali i slušali tako da su vjerojatno najviše na njih ostavili dojam. Ozvučenje je bilo dobro, ali moram priznati da mi je bend zvučao dosta jednolično i nisam se baš pretjerano uživjela tijekom njihovog nastupa, ali to je vjerojatno samo moje mišljenje. Infernal Tenebra su ipak, mora se priznati, dokaz da u ovoj zemlji metal ima svoju budućnost i da neće zamrijeti tako brzo. Ali, s obzirom na žanr koji sviraju, očekivala sam ipak malo veću energiju kod samog benda tijekom nastupa.
No, zaista su me oduševio sljedeći bend koji je nastupao, fantastični Orden Ogan. Mlad njemački bend koji nevjerojatno dobro spaja power i progressive metal s malčice folk štihom. Vokal Seeb je bio odličan, nevjerojatno intonativno vješt, sjajno čist i precizan, a još je uz to i ritam gitarist, pa nije uvijek čest slučaj danas vidjeti nekog dobrog pjevača koji pritom uspješno usklađuje dvije vještine.  Ja osobno najčešće kad slušam neki bend ili neki bend prvi put čujem, primijetim vokal i on mi je zbilja najvažniji element u bendu. Vokal je taj koji potiče publiku da se sami užive ili ne užive u nastup, da pjevaju ili ne pjevaju riječi pjesama. Eto, Orden Ogan su to uspjeli postići, bez obzira na mali broj gledatelja. I ostatak benda je bio jako dobar, gitarist Tobi nije niti sekunde mogao ostati na istom mjestu, a klavijaturist Nils pjevao je odlične prateće vokale. Najdojmljiviji trenutak njihovog nastupa bilo je Seebovo silaženje među publiku i sviranje među ruljom koja je divljala i uživala oko njega. Nakon njihovog izuzetno zanimljivog nastupa, oko 22 h izašli su Grave Digger. Meni je to bio treći put da ih vidim uživo i moram reći da su unatoč tome što je u dvorani bilo nekih stotinjak ljudi odradili savršen „diggerovski“ nastup, upravo onakav kakav sam od njih i očekivala. Uvijek nevjerojatno glasni, po treći put su zatresli Boogaloo, a vokal Chrisa Boltendahla izražajan, i kad pjeva hrapavije i kad pjeva clean. Zaista su mi jedan od najboljih bendova uživo. A kad se u prve redove nagura ekipa nekoliko godina mlađa od mene (dakle 18/19) i zna tekstove pjesama te ih s guštom pjeva, doživljaj je još bolji i atmosfera još pozitivnija. Chris je bio sjajno raspoložen, vidi se, iskusan frontmen koji ujedinjuje publiku i bend, prezentirao je odlične vokalne sposobnosti sa smješkom koji se do kraja nije skidao s lica. Chris mi je prije koncerta, za vrijeme intervjua rekao da bez obzira na broj ljudi neće otkazivati nastup, da im je drago što su opet ovdje i da će održati pravi nastup tipičan za njih bez skraćivanja satnice i set liste. To me se jako dojmilo i mislim da je to prva liga jer se vidi da je Zagreb mjesto gdje vole svirati, ali i nažalost da fanove cijene više nego oni njih. Uglavnom, tih sto ljudi koliko ih je bilo, zbilja su pokazali svoju odanost pjevajući pjesme i razbacujući se i novim i starim stvarima. Nastup je započeo introm „Days Of Revenge“ pa je uslijedila „Paid In Blood“, obje s novog albuma. Taj prvi dio set liste nazvan je „Scottish History Set“ pa smo čuli i izvedbu novih pjesama s „The Clans Will Rise Again-a“, dakle „Hammer Of The Scots“ i nešto kasnije „Highland Farewell“ te „Whom The Gods Love Die Young“. Zatim su se tu našli veliki klasici s „Tunes Of War-a“, „The Dark Of The Sun“, „The Bruce (The Lion King)“, a posebno me iznenadila najljepša balada u karijeri benda, koju inače ne sviraju toliko često uživo, fenomenalna „The Ballad Of Mary (Queen Of Scots)“ koja mi je uz kasnije „Killing Time“ i „Rebellion“ bila vrhunac večeri. Chris je pokazao ljepotu svog vokala i sposobnost da se snalazi u baladnim stvarima jednako dobro kao i u glasnim power stvarima koje sam već spomenula. A kad su zasvirali „Rebellion“ to je izazvalo poseban val oduševljenja kod publike. Kad god sviraju „Rebellion“ stvori se nekakav poseban epski ugođaj. Drugi dio set liste donosi nam „Ballad Of Hangman“, pa zatim legendarnu „Morgane Le Fay“ koju publika uvijek sluša s posebnim respektom jer vjerojatno ima jedne od najboljih tekstova i vrlo je pjevna i ritmična. Zatim“Twilight Of The Gods“, „The Last Supper“, „Excalibur“ i vrlo žestoka „Knights Of The Cross“ s istoimenog albuma koja me zbilja ugodno iznenadila i podigla publiku. Nisam očekivala da će ju svirati i bilo mi je drago što čujem jednu od najglasnijih, najbržih i najepskijih pjesama s „Knights Of The Cross“. Za sam kraj bend je izašao na bis odsviravši „Hell Of Disillusion“ te legendarnu svima dobro poznatu himnu„Heavy Metal Breakdown“. Kad je sat i pedesetminutni nastup završio, članovi benda došli su se slikati i družiti s fanovima. Sam koncert bio je fenomenalno iskustvo i za one koji ponovno vide bend, kao što je to bio slučaj sa mnom, a pogotovo mladim zaljubljenicima u power i heavy koji ih prvi puta vide, a bilo ih je dosta. Odlična svirka, još bolja interpretacija benda i njihova izuzetna povezanost s publikom koju je osjetila apsolutno svaka duša u publici, potvrdila je koliko ovaj bend zaslužuje biti cijenjen  i ne moram posebno naglašavati da ćemo ih u budućnosti sigurno još puno puta gledati.

Izvještaj i foto: Buna Bernarda Juretić