Jučer se ekipa u Boogaloou skupila iz samo jednog razloga – promocije novog albuma „One Eon“ naše vani najprobijenije alternative metal atrakcije Father. Pet je godina prošlo imeđu novog albuma i „Inspirite“, bend je imao značajne turneje, pogotovo onu u Velikoj Britaniji i sad su fanovi ponovo došli na svoje! Moram priznati da uvijek volim doći na koncerte domaćih bendova jer hrvatskih dobrih bendova ima jako puno koji bi se po kvaliteti itekako mogli mjeriti s inozemnim izvođačima. Pozornica je bila postavljena tik do onog glavnog šanka kad ulazite u Boogaloo, što je bilo nešto sasvim novo, ali vrlo atraktivno jer je stvorilo intimnu povezanost između publike i bendova. Mogli bismo se svi na ovo naviknuti!  Kao predgrupe nastupali su zagrebački Cojones i Ruiz. Cojones (vrlo originalno ime za bend, nema što) su imali, moram reći, zaista vrlo energičan i odličan nastup. Ne znam tko još u hrvatskoj svira stoner sa jakim utjecajem psihodelije i to izuzetno snažno i strastveno tako da sve skupa zvuči kao kombinacija Kyussa pa i Queens Of The Stone Age-a u najranijem dobu i At The Drive In-a na momente. Vrlo žestok i strastven nastup na koji bi se mogli ugledati mnogi bendovi koji tek dolaze jer su ovi momci zbilja beskompromisno otprašili i vidi se da imaju iskustva s obzirom da su već odradili i turneju u inzemstvu, primjerice u Austriji, Češkoj, Sloveniji, Belgiji itd. Za sobom imaju dva izdanja, zajednički EP s Umorom iz 2007. i prvo „full-lenght“ Sunrise iz 2009. Za mjesec dana snimaju spot u KSET-u i što drugo reći nego, momci, vidimo se tamo! Svaka čast na uvjerljivosti, strasti i čvrstoći zvuka na koje bi se mnogi trebali ugledati. Nakon nekih 50-ak minuta i kratke pauze oko 23h uslijedio je nastup još jednog zagrebačkog benda, Ruiz. Ruiz prije baš i nisam pratila, a sve što mogu reći je da nisu toliko glasni niti uvjerljivi kao njihovi prethodnici Cojones, ali im se kvaliteta također ne može poreći. Ruiz sviraju nešto brži i isprekidaniji post-punk i indie i vrlo su vješti u pisanju refrena i pjesama općenito (što bi ima jako moglo ići u prilog vani na turnejama)  koji se jako lako uvlače u uho, dakle s velikim stupnjem hitoidnosti. Ima sličnosti s Cojones u nekim nijansama po utjecajima stonera, nema smisla da govorim koje su jer morate biti tamo da doživite i osjetite taj zvuk, ali ipak manje žestoko i eksplozivno. No svrstavati bendove u žanrove je besmisleno danas, a koliko su Ruiz dobri svjedoči samo to što ih je gotovo nemoguće trpati u ladice. Najjedostavnije bi bilo reći „alternativni rock“ i riješen problem. A i činjenica da su na prvom albumu Erupt (Sonic Doom Records, 2009.) surađivali s dobitnikom Grammyja Bobom Katzom nije mala stvar. Bend je ovaj nastup iskoristio i kako bi ispromovirao novi album „Ruiz Radio Revolution“. Svakako ih poslušajte ako volite stariju rock kvalitetu upakiranu u novom i svježijem izdanju. Oko ponoći izlaze Father i otvaraju ni manje ni više s hitom „Cynosure“ koji odmah potiče publiku da se nabije u prve redove. Još sam zaboravila da je zvuk na sva tri benda bio zbilja kvalitetan, možda čak i bolji nego unutra na „velikom“ stage-u, tko zna možda je za to zaslužan plafon, veličina prostora, ali znam da je svakako zaslužno ENGL pojačalo. Moram priznati da je jako puno vremena prošlo otkad sam ja osobno zadnji put vidjela ove Riječane koju su zbilja evoluirali u sve uvjerljiviji bend odaniji tome što sviraju. Bilo je to prije šest godina kad su bili predgrupa Anthraxima u Pauku i moram priznati da me se nisu ni najmanje dojmili. Iako su mi Cojones jučer bili definitivno najbolji i sad vidim da bih zažalila što nisam došla, a priznajem da sam se dvoumila  ići ili ne na koncert, Father su me ovaj put više nego ugodno iznenadili. Osim svirački vrlo profesionalnog pristupa (s vrlo moćnim mašinerijama, pogledajte samo kakve marke gitara sviraju, neću vam ništa reći) kod mene je pri ocjenjivanju ovog nastupa izvrsnim presudila i njihova topla i duhovita komunikacija s publikom. Pjevač Mihael se osvrnuo na pravi razlog zbog kojeg su i došli,a to je promocija „One Eon-a“ (izašao 14. 12. 2010.) i rekao da je za njegov spor nastanak zaslužan bubnjar Marko jer se premišljao bi li svirao s njima ili ne te preispitivao svoje sviračke sposobnosti. Svaka osoba bi se vjerojatno upitala „Pa, ako vam bubnjar usporava rad benda, zašto ga ne biste zamijenili?“ no, uopće nije čudno što su ga zadržali u bendu i na kraju, kako je to Mihael i sam rekao, pomogli mu da se uklopi i da bude što bolji, jer ruku na srce, tražiti dobrog bubnjara općenito za bilo koji žanr koji svirate je kao traženje igle u plastu sijena. Bend je otprašio stare i nove stvari, od kojih su me se najviše dojmile i u uhu mi ostale „The Downloader“ i „Part Of Me“. A negdje u sredini nastupa koji je sve skupa trajao sat i deset minuta, čuli smo refrene Panterine „I’m Broken“, pa Metallicine“Sad But True“, Kornove „Blind“ i još nekoliko pjesama što je osim posvete idolima i utjecajima na njihovu glazbu predstavljalo i svojevrstan poklon fanovima. Uslijedio je i bis uzvicima publike „Hoćemo još!“ pa su nas počastili s još dvije pjesme. Mislim da smo svi otišli s koncerta zadovoljni jer su ovi vatreni Riječani zbilja dali sve od sebe kao i njihove predgrupe. Bend ovu turneju završava 2. prosinca nastupom u Dubaiju i zbilja je odlično kad vas netko iz tako atraktivnog mjesta primijeti i pozove da svirate tamo, jer onda vam je zbilja cijeli svijet otvoren. Momcima želimo puno uspjeha u promociji novog albuma, a fanovima nek uživaju dalje u stvaralaštvu hrvatskih produktivnih bendova jer i naša mala nacija ima svoju Panteru, Korn, Queens Of The Stone Age itd. s čijom kvalitetom možemo usporediti jučerašnje nastupe bendova.

 

Izvještaj: Buna Bernarda Juretić