Noć koja se u određenim krugovima dugo čekala, napokon je došla, Zagreb i okolica su imali opet priliku poslušati Death in June i pljeskom podržati već poznati glas Douglasa Pearcea. Nakon 1.nastupa 1992. u tada ratnoj nam domovini, britanski kariznatični band Death In June i njegov začetnik Douglas P., započeo je svoju ljubav prema Zagrebu i ta ljubav mu je i uzvračena, te je Zagreb sastavni dio svake njihove turneje. Tada su bili prvi britanski izvođači koji su nastupili nakon proglašenja naše neovisnosti i snimili kultni live cd “Something is coming”, koji je začuđujućom dobrom kvalitetom zvuka (bez obzira što je snimano na amaterskoj opremi) postao jedan od njihovih najboljih live zapisa. Sav prihod od prodaje albuma (koji baš i nije bio sitniš za ono vrijeme), velikodušno su prepustili za kupnju medicinske opreme za KBC Zagreb i rehabilitaciju ratom pogođenih civila i ratnika.
Iako je ovaj koncert u povodu njihove 30-godišnjice rada i djelovanja, trebao biti u Močvari, povratkom na prvo mjesto tog spontanog početka, daje posebnu čar, pogotovo nama koji smo svoje prve alter koncerte i srednjoškolske noćne izlaske provodili u ovom kultnom klubu.
Je li stara čarolija još uvijek živa i je li ulazak u Jabuku portal kroz koji ćemo se vratiti u ono vrijeme, svima nam se vrzmala ista misao po glavi. Iako smo svi 20 godina stariji i prepoznajemo lica većine sudionika, isčekivanje se moglo osjetiti u zraku.
Nešto sasvim novo, sa čim je i započela koncertna atmosfera večeri, njemački band Vurgart i mladi sljedbenik, koji je osnovao band 2006., koji je kroz ideju akustičnog ambientalnog dark folka, te kroz cijelu uvodnu atmosferu provlačio poznati zvuk apokaliptične folk glazbe, akustični, ambijentalni tok koji se osjetio kod sva tri umjetnika tog glazbenog žarna. Iako oganičiti se samo na žarn postaje i više no suhoparno. Predstavio se kratkim nastupom od 7 autorskih pjesama, na engleskom i njemačkom i dokazao da se može mjeriti sa iskusnijim idolom, te mu jednog dana biti dostojan nasljednik. Njegove pjesme su dovoljno mračne, da one koji ne slušaju tu vrstu glazbe, lako može podsjetiti ćak na glazbene početke Johnnya Casha, te bojom glasa na Iana Curtisa. “Hail to the sun”, kao svojevrsan singl, zvuči isto tako dobro sa jednom gitarom, kao i studijka verzija, što je po meni, dovoljan znak da netko ima talenta. Snaga i jednsotavnost akustične gitare uz poprat liričnog, poetskog teksta, valjanja u poetičnost samog izražaja, izdiže se iznad svakog imenovanja.
Nakon kratke stanke, pojavio se i gospodin u šeširu,  i poveo nas kroz balade o junaštvu, krvi, ljubavi, boli i ponosu, a sve u pratnji gitare i bubnjeva. Tako smo imali prilku uživati kao i prije uz pratnju Death In June, ponovnu posjetu Iana Reada njegovog glazbenog projekta Fire and Ice. Interes prema runama, srednjovjkovnom ugođaju, nordijskog misticizma te ezoteričnih tajni, prelijeva se kroz pjesme i glas Iana Reada. Band je osnovan 1991, a Read kao nekadašnji član Soul Invictus nastavlja sa čistoćom i filozofijom rane glazbe koja odiše snažnim osjećajem za čast, istinu i vjernost kao okosnicu pravog prijateljstva. Da bi na scenu stupio razlog našeg dolaska. U crnoj majici sa likom Ante Gotovine, Douglas je izašao sa gitarom i odsvirao još par pjesaama sa prijateljem Ianom. Svi smo čekali da se presvuče u poznatu maskirnu uniformu i masku i nije nas razočarao. Sa ritmičnim udaranjem po bubnjevima započelo je putovanje koje nam je bilo obećano.  Dominira volja koja se probija kroz pažnju slušatelja i svatko sigurno može naći svoju pjesmu, poistovjetiti se sa već mnogim, poznatim tekstovima Death in June, koji već poprimaju i svojevrsan oblik života i godinama bivaju među omiljenim inspiracijama, kako starijih, tako i mlađih generacja slušatelja. Ili onih koji u svemu tome, poput Douglasa i njegovog poznatog stila, izlaska na koncert s maskom, imaju priliku i zaći pod svoju masku ili jednsotavno, skinuti je. I prepoznati simbole kroz koje govore.
Death in June je uvijek volio koristiti simbolizam, u tekstualnom i scenskom, često kamuflažnom stilu.  Ni sam stage nije bio lišen po tom pitanju.
Osjete se sve godine koje bend nosi sa sobom, pošto Death In June slavi 30-tu obljetnicu stvaranja, kako je i odnos publike i dalje nužan samom glazbeniku, da se svori uzajamna struja razmjene. Što smo mogli doživjeti u subotu navčer. Nažalost, većina se  gužvala, stopili se u jednu masu, manja prostora s obizor na odaziv. Izražajnost bi bila veća, vjerujem da bi i samoj publici odgovaralo dok su pjevali zajedno sa Douglasom i koji komad prostora više oko njihovog tijela, za kompletniju mogućnost izražaja. No postoji i čak nekakvi nostalgičan, skoro pa i romantičan pogled, povratka benda u prostor gdje i prvi put nastupao. Koncert u zagrebačkom klubu Jabuka, već  dobrano poznat većini, izlizan stopama više generacija i godinama blizak zagrebačkoj publici. Apokaliptična večer prštila je razgovorom među ljudima, gužvanjem i odahom na terasi. Noć nostalgija, smijeha, osluškivanja, laganog njihanja, gužvanja, zvuka aukustične gitare i jaka udarca o timpan.
Kako bi nam Douglas zapjevao ..”And if I fall from Dreams..”

Izvještaj: Lebensblume i Lidija
Foto: Danijela Bulimbašić i Lidija Kovač