Boris su se kroz svoj opus dotakli žanrovskog koječega pa je realno očekivati valunge na koncertu. No koncert bio je tek bipolaran na trenutke (čudna riječ za koncertni report, ha) – set se gotovo grubo podijelio na Boris koji svira ono što želiš čuti i Boris koji svira ono nešto dosadno, ili obrnuto, i vidjelo se po ekipi kako se u nekim momentima kao pjesak osipa i odlazi do šanka ili dvorišta, pa bi nastao opći lagani muving dok bi se oni preostali restrukturirali i popunjavali ispražnjena mjesta i tako par puta. Boris zaista na trenutke udaviše čudnjikavim radovima sa zadnjih albuma no set su u svakom slučaju pošteno izmješali presjekom opusa, koji je doduše prevelik da bi ga se obuhvatilo sa mršavih jedva sat i pol svirke, ako i toliko. Kontakt s publikom nije bio bogznašto ako izuzmemo Atsuove diskoidne ‘yeah, oouyeah’ uzvike u headset dok svira ili kad mu dosadi sjediti za bubnjem pa krene ustajati i dozivati ljude na dens-flor gestikluacijama kao da je član srednjoškolskog benda koji na maturalnoj zabavi svira Jason Donovanove limunade, a ne temeljca japanske eksperimentalne noise/alter/drone/buka/whatever scene. Atsuo je defintivno faca tip a karizmatično ponašanje vuče od početaka rada s Boris dok je obnašao funkciju frontmena i to mu odlično ide (bolje nego ovo dvoje ispred njega).

Zvuk je bio odličan, ne preglasan i nije izbijao uši, sve se čulo kako treba. Pomagao im je pridruženi četvrti član Michio Kurihara, kolaboracionist koji je trangijao sa mnogim imenima i koji je s Boris snimio dva zanimljiva projekt-albuma. Kurihara se skromno i nenametljivo držao čoška u kutu pozornice i odrađivao dobar dio posla oko pozadinske buke, no u bitnim trenutcima nije se desilo ono čega sam se pobojao: stare stvari na čijim vrhuncima Wata nagazi fuzz i utone u skvičavi otegnuti solo, zvučale su sirovo kako treba i bez overdubova (u ovom slučaju druge gitare), dakle solo ispod kojeg ostaje ogoljena mašina u obliku ritmičkog komešanja užarenog basa i bubnja usprkos prisutnosti drugog gitariste – savršeno, dok solo vrišti, lebdi i leluja. Takeshi štima bas pojačalo (ili gomilu efekata pod nogom) tako da se bas čuje noizerski željezno, zvrndavo bagerski, snažno i orački – volim takav zvuk basa, prljav i kolosalan.

Vokalno se moglo čuti svo troje glavnih članova ovisno koji blok pjesama sviraju, odnosno iz kojeg je pjesma perioda. Novije je pjevala Wata, ako nije lupala po elektroničkom bubnju filanom 8-bitnim semplovima iz komodorca 64 ili pimplala po klavijaturama, ostalo su odrađivali Atsu i Takeshi, no Boris ionako nisu nešto pjevan bend. Atsuo voli stvarati strašnu šuštavu tutnjavu koristeći onaj ogroman japanski viseći gong ili činelu ili štojetoveć, dok Takeshi i Wata gaze svaki po svojoj gomili efekata i šlapa od uobičajenih Rolandovih pedala do handmade fuzz bigmuffova i pritom ostaju dosljedni imenu drugog albuma jer upečatljiva Orange pojačala zaista jesu jedna od onih koja zaslužuju amplifier worship 🙂

Merchandise je osim gomile albuma koji su poslagani zauzeli dobar dio stola, majica, Rainbow boxseta (250€!) i uobičajenih điđa, sadržavao i kazete. Da, u nekoliko boja, stare dobre kazete! 4€ mislim. Svašta 🙂 I bez obzira što danas već malotko uopće ima upotrebljiv kazić u funkciji, baš je cool vidjeti kazete na mrčndajzu 🙂 Eh ti japanci.

Kao što se već požalih, svirali su kratko. Možda nešto više od sat vremena – nisam siguran jesu li dogurali do sat i pol? Bis ništa. Završili su, Wata je mahnula, sišli su dolje i neuobičajeno odmah se upalio crni neon, zasvirala je glazba i dok se ekipa još malo glupavo ogledavala u redovnom očekivanju da se odradi zvanje na bis, shvatilo se da od nastavka ništa i to je ukratko bilo to.
Iskreno, poštujem šikaniranje bisa koji je danas ionako već postao sam sebi svrha jer premenaganje sa lažnim “lakunoć, hvala zagrebe” uz očito čuvanje očekivanih hitova baš za bis, već je postalo stvarno izlizani igrokaz pa ne mogu reći da koncert bez bisa nije dobar (ukoliko se sve očekivano odsvira unutar seta), dapače, no svejedno je bio kratak. Valjda će idući puta biti duže – ostalo je bilo bez greške i dabogda došli opet.

Foto i text: prof. dr. mr. fr. Robin Zlatić