Na jedan od možda najbezvezniji dan u godini, ponedjeljak, 1. veljače, u Močvari se održao koncert koji nije bio bezvezan poput tog dana.
Nešto prije 21:00 prostor ispred Močvare je izgledao kao da tamo nema žive duše pa sam se upitala, nije li koncert otkazan. Nije bio. Svega nekolicina ljudi unutra.
Točno na vrijeme kada je i najavljen, prvi bend izlazi na stage. Autumn. Uz to što su Nizozemci, te što su izdali album prošle godine, još jedna zajednička stvar s The Gatheringom je da su i oni “ne tako davno” promijenili pjevačicu. Njihova se zove Marjan Welman. Djevojka je vrlo dobra. U svemu. Vrlo je zaigrana na stageu, simpatična, ima dobru komunikaciju sa publikom, ali, najznačajnije od svega – ima odličan glas i odlično pjeva.
Otvorili su sa Synchro-Minds. Marjan je cijelo vrijeme gestikulirala i rukama prizivala publiku da priđe bliže, mada nas je bilo jako, jako malo. S jedne strane, to mi je i odgovaralo jer nije bilo naguravanja, pa su svi oni koji su željeli biti blizu i/ili fotografirati, to neometano mogli. Ona i gitarist su se izmjenjivali u najavama pjesama (Paradise Nox, Blue Wine, The Heart Demands, Forget To Remember, Epilogue, Cascade, Skydancer, Satelites) te zatvorili nastup sa naslovnom pjesmom posljednjeg albuma – Altitude. Sve u svemu, odličan nastup, kako pjevačice, tako i ostatka benda. Ono što nas je oduševilo nakon koncerta jest druženje članova Autumna s posjetiteljima.
Koju minutu iza 22:00 sve je bilo spremno za The Gathering. Izgleda da nas je sve najviše zanimalo kako se nova pjevačica Silje nosi sa “nasljedstvom”. Previše dima stvaralo je atmosferu mistike, što mi je bilo bespotrebno, no… Silje je prvo zasvirala klavijature, ali to nije bilo ono što me je zanimalo. Moja znatiželja se odnosila na ono što će učiniti kad uzme mikrofon. To se kod prve stvari When Trust Becomes Sound nije dalo otkriti, jer je naime – instrumental. Iako Silje djeluje “sitno” i možda joj nedostaje karizme, ali vokala sigurno ne. Izvodeći drugu pjesmu te večeri – No One Spoke (s njihovog novog albuma – The West Pole), pokazala je što može i što zna. Odlično pjeva i čini se da se jednako tako uklopila u bend. E sad, trebalo je otpjevati nešto snimljeno i s Anneke. Kako nisam prevelika ljubiteljica bivše pjevačice, meni se ova učinila dostojnom zamjenom. Reakcije ostalih pokazivale su isto.
Na set listi našle su se i One Most Surfaces (Inuit), A Constant Run, Analog Park, The West Pole, Great Ocean Road, No Bird Call,Even The Spirits Are Afraid, Marooned, Saturnine, All You Are, te na bis izvedene Leaves i Travel. Sve je to trajalo nekih sat i 15ak minuta pred otužno praznom Močvarom. Samozatajnom. Što je jedino na što se mogu žaliti, jer glazba je zvučala vrlo dobro. Nedostatke ne možemo zamjeriti bendu, već prostoru, no, to je uvijek tako, ne želim sitničariti.
Sve u svemu, odlično provedeno vrijeme ponedjeljkom navečer.

Izvještaj i foto: Gordana Beraković (gordana@venia-mag.net)