Dugo su pravi fanovi power metala čekali vidjeti jedan od najutjecajnijih europskih bendova ovog žanra. Suviše dugo. Mogu reći da je prava šteta što ovdašnji fanovi nisu uspjeli vidjeti dva najznačajnija metal benda iz Finske u originalnim postavama, jer sam oba gledao više puta i vidim razliku. Prvo su bili Nightwish bez Tarje (ona je kasnije došla bez njih), a sada Stratovarius bez Tolkkija (on sigurno neće doći sam).
Stratovarius je daleke 1984. godine osnovao Timo Tolkki (gitara), koji je svojom muzikom i tekstovima iz albuma u album izdigao bend na sam vrh svjetskog power metala. Na žalost, došlo je do njegove bolesti i nesuglasica sa Timo Kotipeltom (vokal), zbog čega Kotipelto napušta bend na skoro dvije godine. Njegov povratak je iznenadio mnoge, ali ne i Tolkkijevo povlačenje iz benda iz zdravstvenih razloga poslije toga.
U beogradskom SKC-u je 23.01. održan koncert benda Stratovarius, u sklopu promotivne turneje njihovog povratničkog albuma “Polaris”. Warming bands su bili: Winter’s Verge (power metal bend sa Cipra) i Tracedawn (melodic death metal bend iz Finske).
Moram priznati da sam savim pogriješio u procjeni očekujući prepunu dvoranu za ovaj koncert (ili da posjeta bude bar u nivou nastupa benda Sonata Arctica nedavno). U Sali za 1000 ljudi jedva da je bila polovina, ali to nije predstavljalo prepreku da se u nekim pjesmama pjeva vrlo glasno sa bendom.
Terra Nostra Promotions koja nam je dovela Stratovarius(kao i mnoge druge proslavljene bendove prije njih), možda ovoga puta nije posvetila dovoljno pažnje reklami odnosno plakatiranju, što bi mogao biti uzok slabije posjete.
S obzirom da je u najavi pisalo da koncert počinje u 21h (kada su počeli Stratovarius), nije čudo da su predgrupe svirale pred ekstremno malim brojem ljudi. Winter’s Verge su počeli u 19h, a Tracedawn u 20h. Oba benda su se potrudila koliko su mogli, ali gotovo prazna sala je odzvanjala hladno.
Došlo je vrijeme za Stratovarius koji smo svi čekali, i odjednom su  oni koji su inače bili u holu konzumirajući različite tekućine uleteli u salu.
Svi koji su ranije pratili rad ovog benda, sigurno su bili u dilemi kako će sad to sve izgledati bez Tolikijeve furiozne gitare. Tijekom njihovog nastupa se pokazalo da je Matias Kupiainen savršeno “legao” bendu.
Nastup su počeli starim, dobro poznatim pesmama: “Destiny”, “Hunting High and Low”, “Speed of Light” i “Kiss of Judas”, što je bilo dovoljno da atmosfera proključa.
Pjesma pod nazivom “Deep Unknown”, sa novog albuma “Polaris”, pokazala nam je da Stratovarius ostaje na starim glazbenim stazama. Zanimljivo je reći da sada svi članovi benda (osim bubnjara) pišu glazbu i tekstove, što može biti nova kvaliteta. Dobro je da nisu pretjerivali sa novim pjesmama, jer su odsvirali samo još: “Winter Skies” i “Forever is Today”. Ipak, ova publika je bila željna starih hitova.
Kotipelto se uopće nije štedio, pa su zbog predaha za njega napravili dva break-a, u prvom je Jens Johanson solirao na svojim klavijaturama, dok je u drugom to bio “razgovor” Matiasove gitare i basa  koji svira Lauri Pora (on inače svira i u Kotipeltovom side project-u, bendu Kotipelto). Odabrali su pravu mjeru za to, tako da nije bilo zamorno kako se ponekad glazbenici zaigrati i postanu dosadni.
Pjesmama: “Million Light Years Away”, “Phoenix” i “Eagleheart” su priveli službeni dio koncerta kraju. Naravno, uslijedilo je iz svih grla: “Stra-to-varius! Stra-to-varius!…” i oni su se pojavili ponovo na bini. Fanovi su u euforičnom raspoloženju odslušali i odskakali: “Forever”, “Father Time” i “Black Diamond”, tu je bio i završetak ovog koncerta.
Za kraj možemo reći da je Stratovarius vrlo profesionalno odradio ovaj nastup, iako je to bend koji je godinama svirao i svira pred mnogo većim brojem ljudi. Pokazali su da cijene svakog svog fana, i da sviraju jednakom (maksimalnom) snagom za par stotina ljudi kao i na velikim festivalima pred morem ljudi.

Izvještaj i foto: Miloš Ristić-Jeskanen (misha@venia-mag.net)