Turneja „World War Tour 2010“ dovela je Sabaton po treći put u Zagreb. Prvi put su ovdje svirali 2007. kao predgrupa Therionu i Grave Diggeru, drugi put 2009., kada su uz Bloodbound svirali prije HammerFalla. Ovaj put Šveđani su došli kao headlineri uz pratnju Alestorma i Steelwinga. Sabaton su zadnjih par godina postali zvijezde, ne samo u Švedskoj, već i diljem Europe, što pokazuje i činjenica da su mnogi koncerti s ove turneje bili rasprodani. U Zagrebu su trebali svirati u Močvari, no kako su ulaznice vrlo brzo planule, koncert je preseljen u Tvornicu, koju su napunili.
Čast da otvore večer pripala je mladom švedskom bendu Steelwingu. Na stage su izašli u 9, u minutu točno kad su najavljeni. Osnovani 2009., ove su godine izdali svoj prvi album „Lord of the Wasteland“. U svojih pola sata odsvirali su više od pola albuma. Njihov klasični heavy zvuči izvorno kao da je nastao usred ’80-ih, ali im je energija na takvoj razini da vam se ni u jednom trenutku ne čini da ste sve to već čuli i vidjeli. Pjevač Riley jako se trudio oko komunikacije s publikom i prenošenja energije, a ljudi su to prepoznali i brzo se stvorila kemija između benda i prisutnog dijela publike. Šteta što je u tom trenutku klub bio tek napola pun jer Steelwing je zaista predgrupa koju nije trebalo propustiti. Jako dobro sviraju (čak i u krnjoj postavi u kojoj im je falio gitarist), imaju uho za mejdenovski zaraznu melodiju i već na tome su me dobili. Ono čime sam ostala potpuno osupnuta je Riley koji ima zvjerski vrisak, dostojan Dickinsonovih visina. Tko ne vjeruje, nek posluša stvar „The Illusion“. Old school metalci u publici dobili su svoje nove heroje.
Uslijedili su Alestorm, otkačeni Škoti koji sviraju još otkačeniju muziku koju je najlakše nazvati pirate metalom. I njihov je nastup počeo na vrijeme, što je za zagrebačke prilike zaista neobično. No, čini se da se neke stvari mijenjaju i bilo bi dobro da se publika na to što prije navikne jer će se inače događati situacije u kojima kvalitetne bendove gleda puno manje ljudi no što bi trebalo. Tvornica se negdje u to vrijeme već pristojno popunila, a pod stageom se skupila većinom mlađa generacija metalaca i metalki, dobro raspoloženih i spremnih na skakanje od prve do zadnje piratske himne. Alestorm je predstavio njihov pjevač i klavijaturist Christopher, koji se i tijekom i nakon koncerta pokazao kao vrlo simpatičan momak. Odao nam je svoje namjere rekavši da Alestorm u Zagrebu ima hvalevrijedan cilj: „to drink your beer, fuck your women and play you 45 minutes of pure Scottish metal!“. Krenulo je žestoko s „Heavy Metal Pirates“, nastavilo se još žešće i veselije s „Wenches and Mead“, na kojoj je publika skroz podivljala i uglavnom nije prestajala jer je svaka nova pjesma tjerala na još više skakutanja i pjevanja – „Wolves of the Sea“, „That Famous Ol’ Spiced“, „Over The Seas“, „Nancy the Tavern Wench“. Nastavilo se tako sve do posljednje „Keelhauled“. Publika je bila oduševljena, plesalo se i pilo uzduž i poprijeko Tvornice, a kroz gužvu su se povremeno provlačili pravi pravcati prikladno odjeveni gusari. Iako i dalje mislim da pirate punkeri to rade bolje od metalaca, moram priznati da sam se za vrijeme nastupa Alestorma odlično zabavila. Steelwing im je svojim energičnim nastupom fino pripremio tlo za veselicu, koja se uz pomoć dobro raspoloženog Christophera i ostatka skakutavog mu benda zaista razbuktala u sveopću feštu. Vladala je jedna divna pozitivna atmosfera kakva čovjeku treba subotom navečer – udri brigu na veselje, zato smo i došli.
A onda je, barem za mene, tome nekako došao kraj. Oko 20 do 11 Alestorm je završio, i krenula se pripremati bina za Sabaton. Scena im je odlično izgledala, ništa pretjerano ušminkana, ali zanimljiva – bubnjevi su bili postavljeni na konstrukciju visoko nad stageom, a s donjim dijelom ju je povezivao kosi spust, koji je kasnije basist Pär često koristio za vrijeme nastupa.
Ekipu se pre nastup nabrijavalo metal hitovima poput „Sad But True“ i „Warriors of the World“, no to kao da nije ni bilo potrebno – publika je već bila žestoka i neprestano je skandirala ime benda. Pogled s tribina otkrio je da je ovo jedno od rijetkih metalskih okupljanja gdje majice Iron Maidena nisu bile u većini. Naime, fanovi Sabatona došli su u punoj spremi, s majicama benda, maskirnim hlačama, a bilo je i muškića u gardističkim uniformama. Raspoloženje u publici bilo je na granici usijanja, pa pretpostavljam da sam u trenutku kad je Sabaton izašao i krenuo s „Ghost Division“ bila valjda jedina osoba u gotovo punoj Tvornici koja je žalila za feelingom koji je vladao za vrijeme nastupa predgrupa. Sabaton imaju neki svoj film. Gotovo svi albumi im se vrte oko ratne tematike upakirane u power/heavy metal. Glazbeno su solidni, ali ako znamo što sve švedska scena ima za ponuditi, ovo se čini naprosto inferiorno. Ima tu puno dobrih melodija i jakih pjesama poput odličnih „Cliffs of Gallipoli“ ili „Primo Victoria“, ali ukupno gledano, švedski metal je svjetskoj sceni dao toliko puno više – od čega smo ponešto imali prilike čuti uživo na par odličnih zagrebačkih koncerata unazad par mjeseci – tako da me sposobnost Sabatona da napišu dopadljivu žestoko-melodičnu pjesmu nije uspjela osobito impresionirati. Ono što im definitivno priznajem jest da je pjevač Joakim Brodén duhovit frontmen s prirodnim osjećajem za kontakt s publikom; imao je simpatičnih upadica između pjesama, a tijekom cijelog koncerta je dijelio boce vode, valjda suosjećajući s publikom koja je skakala, iako je u klubu bilo nepodnošljivo zagušljivo. Bend je otvoreno pokazivao oduševljenje dobrodošlicom koju su im fanovi iskazali, a Joakim se u više navrata zahvaljivao publici i naglašavao kako im je jako posebno svirati na Balkanu i koliko su sretni što ih ovdje ljudi toliko vole. Ako je on bio iznenađen, ja sam bila još više. Između svake pjesme skandiralo se „Sabaton, Sabaton!“, činilo se da cijela Tvornica drži ruke u zraku, tekstovi su se pjevali zajedno s bendom. Toliko da je Joakim u jednom trenutku morao stišavati publiku da bi najavio „40:1“. Atmosfera je bila drukčija od svih dosadašnjih metal koncerata ove sezone. Tribina se povremeno spontano dizala na noge, a na „Final Solution“ umjesto sada već neizostavnih fotoaparata i mobitela, u zraku su bili, za promjenu, upaljači. Zajednički se otpjevalo „Swedish Pagans“, još jedan razlog da Joakim bude oduševljen. Bilo je zanimljivo gledati tog macho tipa s frizurom iz „Taksista“ i sunčanim naočalama koje nije skidao tijekom cijelog koncerta kako se raznježeno opetovano zahvaljuje publici na podršci. Bend je svoj posao dobro odradio, ali čini mi se da je u ovom slučaju manje bilo do njih. Za žestoku atmosferu ima se zahvaliti najviše publici, a to je fenomen koji me zaista zanima. Dok sam gledala naizmjence bend na sceni i publiku koja je bila van sebe, nisam se mogla ne zapitati što se to dogodilo zagrebačkoj metal sceni zadnjih godina ako je jedan Sabaton dobio žešću podršku od Dark Tranquillityja, Theriona, Anatheme – bendova koji stvarno imaju mnogo više za ponuditi i za reći. Sabaton glazbeno nisu loš bend, imaju neki iskonski gušt u tome što rade i publika to prepoznaje, ali istovremeno potpiruju i neke niske strasti koje smatram vrlo vrlo nepoželjnima. Primjerice, Joakim je u jednom trenutku pohvalio balkansku publiku jer „više drži do svoje povijesti“ i jer je prošla svašta, dok su Šveđani po njemu „pussies“ jer se par stoljeća drže politički neutralno. Takvom šovinističkom podilaženju publici ne bi trebalo biti mjesta na koncertima, no štogod ja mislila o tome, činjenica je da je na takve izjave publika reagirala oduševljenim aplauzima. Zajedno s bisom, koncert je trajao tek nešto više od sat vremena i završio je u petnaest minuta nakon ponoći s „Metal Machine“ i Joakimovo „Hrvatska, hvala!“. 

Izvještaj: Sara Profeta (sara@venia-mag.net)
Foto: Elena Crnković