Nakon Joea Bonamasse i Erica Sardinasa koji su održali odlične nastupe proteklih nekoliko tjedana u Zagrebu, još je jedan  hard rock gitarist zasvirao u Boogaloo-u. Richie Kotzen izdao je svoj dvadeseti studijski album „Peace Sign“ 2009. i ovaj je nastup održan u sklopu istoimene turneje. Naša dva talentirana imena hrvatske rock scene nastupili su kao predgrupe. Prvi je bio sjajan Riječanin Alen Brentini, a nakon njega su nastupili Ivan Mihaljević & side effects iz Zagreba. Obojica su pokazala publici svoje izvrsne vještine u tehnikama shreddinga i sweep pickinga. Alenov je nastup započeo oko 22 h i zaista je zagrijao publiku. Njegov stil uključuje mješavinu hard rocka, bluesa i funka i njegov se stil posve očito razvijao pod utjecajem Stevea Vaia i primjerice Joea Satriania. Moram priznati da nisam prije bila mnogo upoznata s njegovim radom, ali njegova me tehnika oborila s nogu i bila sam zbilja impresionirana. Komunikacija s publikom bila je solidna i njegov natup dobro prihvaćen. Ugodno sam se iznenadila s nekoliko instrumentala na početku, pjesmom „Transexpress“ koja je, osim njegovih soloa sadržavala i klavijaturske solaže Michaela T. Rossa, te obradom hita Whitesnakea „Here I Go Again“ na kraju. Nekoliko minuta nakon pauze, oko 10:35 počeo je nastup Ivana Mihaljevića. Publika ga je uvjerljivo podupirala i prema njegovim pjesmama, mogu zaključiti da je izvrstan izvođač, skladatelj i pjevač. Kroz nastup, uz  shredding, pokazao je svoj pjevački talen i izražajan vokal, posebice u pjesmama „Curse“ i „Your Plane Flew Away“. Posljednja me pjesma iznenadila na najpozitivniji način. Ivan je kao posljednju pjesmu odabrao „Burn“ Deep Purplea i time zaradio pozitivne reakcije publike. On je apsolutni talent sa svijetlom budućnosti na hrvatskoj glazbenoj sceni i sigurna sam da će izgraditi značajnu međunarodnu karijeru. U 23 h na pozornici se pojavio Richie Kotzen. Najpoznatiji je po radu s imenima kao što su Mr. Big, Poison, Stanley Clarke itd, i po tome što je jedno od utjecajnih imena među velikim brojem istaknutih američkih gitarista. Bilo je uzbudljivo vidjeti ga s njegovim Telecasterom dok kombinira legato i sweeping tijekom izvođenja. Mnogi ljudi koji su došli na koncert, a nažalost nije ih bilo u velikom broju kao što je trebalo, znali su riječi pjesama i zbog toga je atmosfera bila upotpunjenija, pozitivnija i osobno sam uživala. Richie je sve pjesme odsvirao bez trzalice i takav stil sviranja dao je jedinstven sound njegovim riffovima i pokazao njegovu vještinu. Malo je gitarista na sceni koji svaku pjesmu sviraju bez trzalice i to je činjenica koju publika mora cijeniti. Kao slušatelja najviše me oduševio njegov vokal. Kao pjevač on ima tamnu boju glasa, pogodnu za blues-rock kao i hard rock koji izvodi, s malim prizvukom hrapavosti. Također je bio izvrstan u intonaciji prilikom pjevanja izuzetno visokih tonova i nekoliko falsetta, što je dokazalo njegov ogroman raspon glasa. Kroz sat i pol trajanja koncerta, publika je imala priliku uživati u sjajnim pjesmama poput „Losing My Mind“, „Love Divine“, „Fooled Again“, „Faith“, „So Cold“, „High“, „Change“, „You Can’t Save Me“, „Everything Good“, „Stand“, „Paying Dues“ itd. Meni su osobno vrhunci večeri bile  „Love Divine“ i „You Can’t Save Me“, koju je svaka duša u publici koja je znala lyricse neprestano pjevala. Za bis je sačuvao prekrasnu rock baladu s utjecajima soula „Remember“ i funky stvar sa zaraznim rifovima „Go Faster“. Svatko tko nije bio na koncertu može samo žaliti, jer Kotzen kao izvođač apsolutno zaslužuje da ga se vidi i biti dio publike apsolutno se isplatilo. Jako sam bila razočarana malim brojem ljudi. Bilo je nešto više od 300 ljudi, a tako mali broj još je jedanput pokazao da hrvatska publika ne zna u potpunosti cijeniti kvalitetnu glazbu. Toplo preporučam slušanje novog Kotzenovog albuma i također slušanje dvojice naših mladih talenata Mihe i Alena jer ako volite instrumentalni rock i hard rock s utjecajem glazbe 70-ih i 80-ih, uvjeravam vas da se nećete razočarati.

Izvještaj: Buna Bernarda Juretić
Foto: Gordana Beraković