U roku od dva tjedna, na istom mjestu u otprilike isto vrijeme, svirala su dva gitarista istog benda – Mr. Big. Kada je Paul Gilbert otišao iz benda, zamijenio ga je Richie Kotzen. Mr. Big se prošle godine opet okupio, sljedeće godine u siječnju izdaju novi studijski album “What If…”, a Paul Gilbert je opet dio benda. Bio je i na turneji s Joem Satrianijem i Johnom Petrucciem kao jedan od trojice koji čine čuveni G3. Trenutno promovira svoj novi album “Fuzz Universe”. Po posebnoj želji Paula Gilberta predgrupa je morala biti akustična. Najbolji (a kako je sam rekao) i jedini izbor bio je Branko Bogunović – Pif. Kada je stao na binu rekao je da ljudi obično misle kako je akustična gitara tiha, te da će nas razuvjeriti. Rečeno – učinjeno! Između pjesama, odnosno instrumentala, jer pjevao nije, izvadio je fotoaparat te fotografirao svoju publiku kako bi imao dokaz da i njega netko dolazi slušati. Uz izvrsnu svirku, pokazao je i da ima smisla za humor. Neke od odsviranih pjesama bile su Led Zeppelinove “Stairway to Heaven” i “Kashmir” te od Policea “Every Little Thing She Does is Magic”. Publika koja se okupila je bila nekih 80-90% muškog roda. Iako je bila nogometna večer. Ženski rod je zakazao, što me i nije osobito čudilo. Par minuta prije deset izlazi Paul Gilbert u društvu gitarista i (back)vokala Tonya Spinnera, basista Craiga Martinija te bubnjara Jeffa Bowdersa. Krenuli su sa žestokom svirkom, bez teksta, a meni je proletjelo mislima: “da li su oni još jedan bend koji ne zna reći niti dobar večer”.Gilbert se zahvalio, rekao da je iduća stvar s “Fuzz Universa” i to istoimena. Čovjek mi je na trenutke izgledao poput vanzemaljca, na trenutke poput zvijeri, a onda poput malog djeteta. Pokazao je da i on ima izvrstan smisao za humor. Svirao je leđa o leđa s Tonyjem Spinnerom, zbijao šale. Najavio je krasnu baladu, uhvatio se za srce, pripremio nas na plač, a zatim razvalio s „TechnicalDifficulties“. Tony Spinner je tu i tamo „vokalno uletio“, a basist mi je na trenutke zbog svojih kretnji i gestikulacija izgledao više kao član black metal benda, a ne Gilbertovog. Odsvirali su još i „Scarified“, „Screen Door Stop Neptune“, „Green-Tinted Sixties Mind“, „Roundabout“, „Norwegian

Cowbell“.  Zadnja pjesma je bila “Light My Fire” od The Doorsa. I onda je on dio odsvirao zubima? Koje umijeće! I s kojom lakoćom! Zaslužio je naklon do zemlje. Tada je uslijedio možda najsimpatičniji trenutak jer rekao je: ”When I’m looking to my setlist,

it says encore”. I onda bi oni otišli sa stagea, mi bi pljeskali, pa bi se oni za dvije minute vratili. Ali njemu se nije dalo otići, pa su nastavili svirati dalje. Ima i pravo. Čemu nešto iznova iscenirati? Njemu se sviralo, nama se slušalo. Rekao je da će zasvirati njemu omiljenu „I Want to be Loved“ od Muddya Watersa. „Down to Mexico“ je izveo uz pomoć publike koja je neprestano pljeskala. U nešto više od dva sata svirke Paul Gilbert je dokazao da je jedan od legendarnih gitarista. Zajedno s ostatkom benda se naklonio publici i otišao s bine. Meni je ovo bio zadnji koncert ove godine, ali ne i manje važan. Bolje nije moglo završiti. Koncertna sezona mi je bila bogata, čak i ako ne računam ono što sam gledala izvan Hrvatske. Kada bi iduća godina dala ovakvo obilje koncerata, bila bih iznimno sretna.

Izvještaj i photo: Gordana Beraković (gordana@venia-mag.net)