U bogatoj koncertnoj ponudi koja ove godine ne zaobilazi ni Zagreb, dva su se koncerta u veljači istakla kao posebice zanimljiva. Jedan od njih dogodio se 13.02. u klubu Boogaloo dok je drugi, naravno, onaj kojeg su Depeche Mode održali u zagrebačkoj Areni samo dan kasnije. No, zadržimo se na suboti, 13.-om danu mjeseca veljače.
Nakon gotovo punih pet godina otkada su zasvirali na istom mjestu, u Zagreb su se vratili velikani europske dark/doom metal scene – Paradise Lost u društvu švicarskih metalaca Samael te domaćih snaga Omega Lithium.
Poštujući satnicu, što je nova dobra odlika kako domaćih organizatora, tako i publike koja se polako navikava na koncerte dolaziti na vrijeme, nešto iza 20:00 sati na pozornicu izlaze Omega Lithium. Oni koji nisu upoznati s radom benda koji dolazi iz Umaga treba reći da je riječ o bendu koji svira vrlo zanimljivu kombinaciju industrial metala i ujedno je jedan od rijetkih domaćih bendova koji svojom stazom uspjeha kroči i izvan granica lijepe naše. Kad ih čujete uživo, postane vam jasno i zašto jer osim što im je glazbena kombinacija nadasve zanimljiva pažnju vam zaokupi i fenomenalni glas pjevačice Mye Mortensen. No unatoč tomu čini se da okupljene u Boogaloou, njih nešto više od stotinjak, nisu uspjeli pretjerano zainteresirati za svoju glazbu. A tomu da publika ne reagira kako bi trebala na zaista dobar glazbeni proizvod u određenom su dijeliću pridonijele i u potpunosti nepotrebne opaske gitarista Malice Rimea upućene publici. No kako god, nakon što smo se upoznali sa izvanrednim mogućnostima i perspektivom ovog benda i pauzu za izmejenu instrumenata iskoristili za kratku posjetu šanku, na pozornicu su izašli Samael.
Švicarcima je ovo bio treći nastup pred hrvatskom publikom, drugi unutar godinu dana jer u veljači prošle godine posjetili su nas u sklopu svoje samostalne turneje. Kao i uvijek kada je o Samaelu riječ, a iskustvo smo s njima stekli, sama uvodna scenografija popraćena impresivnim lightom bila je dovoljna da se publika pripremi za paklenu atmosferu. Otvoriviši svoj set sa ‘Rain’ najavili su još jedan žestoki show ispunjen pozitivno agresivnom energijom koju su dodatno podgrijavali video-zidom i spomenutom igrom svjetlom koja uvijek iznova njihovom nastupu daje jednu posebnu dimenziju. I upravo me zato iznenadila ne suviše entuzijazična reakcija okupljene publike čiji se broj odjednom u Boogaloou primjento povećao. Set lista je u pjesmama ‘Solar Soul’, ‘Reign Of Light’ ili ‘Savocracy’ podsjećala na onu koju smo na istom mjestu popratili godinu ranije no to nije nimalo zasmetalo jer snaga koja je izvirala iz njihovog nastupa impresionirala bi i one koji su se sasvim slučajno zatekli u dvorani promatrajući kako praše Vorph i ekipa. Nakon 45 minuta svirke kojom su razgalili svoje pokonike Samael su svoj nastup zaključili sa pjesmom ‘The Ones Who Came Before’ i, budimo iskreni, i više nego dobro pripremili publiku za Paradise Lost koji je u Boogaloo privukao oko 450 posjetitelja. Iako sam ih očekivala nešto više razumljivo je da je u koncertnoj ponudi kojom smo zatrpani selekcija nužna i da se publika odlučuje za ono što im je u zadanom momentu pri duši.
Kako god, nakon prvotne odgode koncerta s prosinca na veljaču, Paradise Lost pred publiku izlaze u punom sastavu i započinju sa ‘Rise Of Denial’. Čini  se da, osim prvih nekoliko redova, publika još nije svjesna što im se zapravo događa pred očima i ušima pa tek na treću pjesmu, ritmičnu ‘Erased’ dvorana diše u istom ritmu sa bendom. I dok je Nick Holmes na pozornici djelovao jednako nezainteresirano i kao i prije pet godina publika je uživala ponajprije u starijim uspješnicama poput „As I Die“, „Eternal“, „One Second“ ili „Requiem“ dok je s nešto manje entuzijazma pozdravila pjesme „I Remain“, „First Light“ ili „Frailty“ sa aktualnog albuma „Faith Divided Us, Death Unites Us“. Paradise Lost je, i o tomu je bespredmetno raspravljati, jedan od najbitnijh bendova doom/gothic metala i ono što je veliki plus pjesama odabranim za ovu turneju je to što je svaki fan došao na svoje jer Paradise Lost obuhvatili su sve svoje faze i, vidjeli se, u odsviranom setu zaista uživali… iako je bilo kakve emocije nemoguće pročitati sa uvijek jednako hladnog odraza lica Nicka Holmesa. Uživala je i publika. Sve dok se bend nakon „Requiema“ nije povukao sa pozornice a  Boogaloo-om se prolomilo dozivanje na bis. Nakon gotovo dvije minute odazivaju se pozivu i bis otvaraju sa fenomenalnom „Faith Divided Us – Death Unites Us“, jednom od najemotivnijh i najdubljih pjesama istoimenog studijskog uratka. Izvedena besprijekorno publiku je bacila u trans koji se zadržao i tijekom sljedeće „The Last Time“. A onda je uslijedila, kada je o Paradise Lost riječ, pjesma svih pjesama u Hrvata – „Say Just Words“. Prošli puta nisu je izveli, ovaj puta ostavili su totalnu erupciju oduševljenja za sam kraj. Euforiju koja je popratila ovu pjesmu, činilo se, čekali smo tijekom cijelog nastupa. I dočekali!
Na kraju još jednog Paradise Lost doživljaja, uvijek iznova dubokog i intenzivnog, možemo reći da su velikani britanske scene opet potvrdili svoj kultni status i, iako bi im neki vrlo rado to osporili, još uvijek ‘must see’ bend kada se radi o glazbenim pravcima kojima se njihova glazba pripisuje. Nadam se da neće proći još 5 godina prije nego nam opet zasviraju na domaćem terenu.

Izvještaj i foto: Ivana Sataić (ivana@venia-mag.net)