Striptiz, hard core i Pol Pot

Jello Biafra, bivši frontmen legendarnog HC punk benda Dead Kennedys sa svojim je novim bendom The Guantanamo School of Medicine nastupio u petak 3. 9. u Boogaloou. Kao predgrupa je nastupio zagrebački punk rock bend Abergaz, energična četvorka koja koja je odsvirala i nešto više od svojih predviđenih pola sata, među ostalim „Pankenroler“, „Šestšestšest(šest)“ i „Ako se želiš smijat“. Na potonjoj se pjevač i gitarist Njec, očito tradicionalno, skinuo – do kraja. Abergaz očito ima svoju standardnu publiku koja je već za njihovog nastupa krenula lagano pogati, no velika većina ljudi je ušla u klub tek kad je počeo glavni nastup večeri. Živuća punk legenda, poznat, između ostalog, po tome da se svojevremeno kandidirao za gradonačelnika San Francisca 1979. i predsjedničkog kandidata Zelenih 2000. godine te nastupao s Melvinsima, Jello Biafra je uživo najbolji mogući način da dobijete lekciju iz građanskog i političkog odgoja. Prateći bend je solidan, glazbenici na stageu sasvim simpatični (gitaristi Ralph Spight i Kimo Ball, basist Billy Gould i bubnjar Jon Weiss), ali koncert je zapravo Jellov show. Čovjek koji je u svojoj raznolikoj karijeri izdao i popriličan broj spoken word albuma čije izvođenje uživo graniči sa stand-up komedijom, naprosto je rođeni showman.
Jello izašao na stage odjeven u mesarsku kutu, ispod koje imao „zakrvavljenu“ majicu s printom američke zastave. Nimalo suptilno, ali on oduvijek govori ono što misli jasno i otvoreno. Koncert je bio presjek svega pomalo s naglaskom na stvarima koje je izdao s The Guantanamo School of Medicine. Naravno, moralo se čuti i nešto Dead Kennedysa, ipak je on napisao većinu pjesama benda. U prvom dijelu koncerta odsvirana je „California Über Alles“ u prerađenoj verziji iz 2004. u kojoj spominje senatora Arnolda Schwarzeneggera. Većina pjesama, pooput „New Feudalism“, „Panic Land“, „Three Strikes“, bila je s albuma „The Audacity of Hype“, koji je izašao u rujnu 2009. Kao uvode u pjesme, Jello je pričao o američkom pravnom sustavu, rasizmu, svakodnevnim problemima običnih ljudi na vrlo kritički, ali uvijek duhovit način. Bilo ga je posvuda po stageu – a i drugdje. Zaista se prepušta publici i trenutku, pa je tako krenuo i u stage diving za jednim fanom. Bilo je fanova koji su došli na stage, malo pjevali, pa skočili natrag u publiku. Za razliku od mnogih nedodirljivih rock zvijezda, Jello je očito uvijek ostao normalan i nema problema s tim. Koncert je trajao nešto više od sat vremena, s bisom na kojem su odsvirali par pjesama. Stalno je bio u pokretu, a do kraja večeri bio je gol do pasa i tako za kraj otpjevao „Holiday in Cambodia“, nabrijan kao i publika. Zajednička energija je kulminirala na kraju pjesme kad Jello viče: „Pol! Pot! Pol! Pot!“ Bilo je brzo i žestoko kako to već u punku treba biti, politički osviješteno i s razlogom buntovno. Pouka večeri: neki su se bendovi i ljudi u ovih tri desetljeća istrošili, ali osnovne ideje punka ostaju aktualne ako vam ih prezentiraju pravi ljudi na pravi način. A Jello je jedan od najboljih u tome.

Izvještaj: Sara Profeta (sara@venia-mag.net)
Foto: Ivana Sataić (ivana@venia-mag.net)