Niz uživanja u nekim od ponajboljih bendova današnjice nakon Rammsteina, Metallice, AC/DC-a, Deep Purplea, Billy Idola i Megadetha nastavljamo trećeg dana mjeseca srpnja koncertom jednog od najlegendarnijih američkih rock bendova ikada – Aerosmith koji su nastupili kao glavni bend prve od četiri večeri poznatog talijanskog Heineken Jammin’ festivala koji se održava u parku San Giuliano u Veneciji.
No krenimo ispočetka. Ono što se primjećuje već na samom ulasku u festivalsko područje Heineken Jammin’-a odlična je festivalska organizacija u potpunosti suprotna brzopletoj ležernosti koju biste očekivali od Talijana. Uz ne baš pretjerano stroge sigurnosne provjere bez imalo poteškoća na festival unosimo i «rekvizite» poput foto-aparata koje, navodno, nije dozvoljeno unositi. Hodajući prema festivalskoj pozornici susrećemo se oči u oči sa uistinu nepreglednim prostorom parka, štandovima sa festivalskim merchandiseom, ugostiteljskim i zabavnim objektima i stotinama ljudi, simpatizerima različih glazbenih pravaca koji se već u prvim satima službenog poslijepodneva, na temperaturi iznad 30 Celzijevih stupnjeva slijevaju prema festivalskoj pozornici, središnjem dijelu parka San Giuliani. I dok se stotine posjetitelja pretvaraju u tisuće pa desetke tisuća zauzimamo poziciju nekoliko metara udaljenu od same pozornice i odbrojavanje započinje…. još nekoliko sati i istu će izaći Steven Tyler i Aerosmith! No prije njih, nakon tri lokalna benda na čije nastupe, pokušavajući se nositi sa suncem i nesnosnom vrućinom kao nezaobilazmim ukrasom ljetnih festivala, nisam obraćala previše pažnje na pozornicu izlaze Stereopnics.
Ovaj velški rock bend nikada kod mene nije pobudio posebno zanimanje tako da sam ih i sada, kada sam ih dobila priliku pogledati uživo, u prvi mah promatrala prilično nezainteresirano no već nakon druge pjesme «She’s Alright» kao i sve okupljene osvaja me lagani plesni ritam ne pretjerano inovativno-dubokoumnih pjesama Stereopnoicsa, no opet dovoljno snažan i  zanimljiv da me raspleše i pridruži me masi koja je oduševljeno plesala na njihove uspješnice poput «Stuck In A Rat», «Innocent», «Maybe Tomorrow», «Local Boy In A Photograph», «Just Looking». Ni sunce koje je još uvijek s visina pržilo uzduž i poprijeko parka San Guiliano i okupljene tjeralo na različite metode borbe protiv njegovih prevrućih zraka nije omelo publiku da uživa u nastupu tzv. «britanskog whiskey vokala» simpatičnog Kellyja Jonesa  i njegovog benda.
Nakon Stereophonicsa gužva postaje primjetnija, počinje grupiranje ispred pozornice i čuvanje strateških pozicija jer do nastupa Aerosmitha dijeli nas još samo jedan bend – The Crannberies. Ovaj irski rock bend osnovan je prije 20 godina i u svojoj je uspješnoj glazbenoj karijeri, predvođen miljenicom publike Dolores O’Riordan, najviše traga ostavio pjesmom «Zombie» koja ih je proslavila diljem svijeta i koju su prije (sada već) dosta godina predstavili i oduševljenoj publici u zagrebačkom Domu sportova. Što se od tada promijenilo ne znam jer na koncertu u Domu sportova nisam bila. No ono što su prezentirali na Heineken Jammin’ festivalu otvorivši svoj set sa «Analyse» i nastaviviši ga sa «Animal Instinct», «Just My Imagination», «When You’re Gone» koju smo posvetili svima onima koji nam nedostaju, «I Can’t Be With You», «Ode To My Family», «Salvation», «Ridicilous Thoughts» i na kraju nenadmašnom «Zombie» koncert je koji ću pamtiti kao jedan od onih koje sam odgledala sa istinskim zadovoljstvom ne samo uživajući u odličnim glasovnim mogućnostima Dolores O’Riordan već i njezinim iskrenim trudom da se tijekom nastupa sjedini sa publikom koja ju toliko voli. A to se još jednom potvrdilo pozivanjem benda na bis. Za kraj slijede «Shattered» i publika u valu oduševljenja te «Still Can’t Recognize The Way I Feel» i za konačni pozdrav od talijanske i gostujuće publike okupljene ispred pozornice «Dreams».
A tada uzbuđenje polako, ali nezaustavljivo raste, gužva postaje gotovo neizdrživa, osiguranje gusto raspoređeno u području uzduž i poprijeko šireg prostora ispred pozornice u punoj pripravnosti…. počinju prva padanja u nesvijest, dehidracije, …. svi oni nemili događaji koji se lako događaju u masi od nekoliko desetaka tisuća ljudi koji satima stoje na suncu nastojeći se što više približiti pozornici ne bi li što bolje vidjeli i osjetili ono što slijedi. Hitna služba ažurna i angažirana, kazaljka na satu sve bliža zakazanom vremenu – 21:30.
A onda se u 21:40 spušta zastor sa velikim Aerosmith logom. Publika skandira «Aerosmith, Aerosmith» prizivajući bend na pozornicu. Nekoliko trenutaka kasnije zastor pada i sa pozornice «Love In An Elevator» žestoko praše Steven Tyler, Joe Perry, Brad Withford, Tom Hamilton i Joey Kramer. Aerosmith! Uživo pred našim očima. Osjećaj koji srce i emocije još nisu u potpunosti shvatili ali stvaran. Kao i «Back In The Saddle» u našim ušima. I dok gužva postaje gotovo nesnosna oduševljeno iz sveg grla, poneseni još uvijek impresivnom pojavom Stevena Tylera, glasno pjevamo «Pink». Tyler angažirano trči po poznornici, pozira kamermanu, obraća se publici više gestama nego riječima izazivajući neobuzdano vrištanje ženskog dijela okupljenih. Jer, vjerujte, još uvijek je naprosto nemoguće odolijeti negovom izvornom, sirovom rock’n’roll šarmu. «Livin’ on the Edge» pobuđuje kratku raspravu o dobroj staroj krilatici «sex, drugs & rock’n’roll»…. jer činilo nam se, bliže joj nego u tom trenu ne možemo biti. ;)) Totalno raspamećenje slijedi na «Jaded» i dok se na velikim video zidovima istovremeno vrti službeni spot iste pjesme Steven Taylor ne može pobjeći tisućama čeznutljivi pogleda. Jednako oduševljeno publika dočekuje i «Cryin’», glasno i s poštovanjem pozdravlja «drum solo» Joeya Kramera. Najemotivniji trenutak večeri definitivno je pjesma «I Don’t Wanna Miss A Thing» kada se iz usta publike ori «I don’t wanna close my eyes, I don’t wanna fall asleep, coz I miss you, baby, and I don’t wanna miss a thing….» Neprocjenjivo! Nakon sat vremena trčanja po pozornici i predanog pjevanja Stevena Tylera, impresivnih gitarističkih dionica Joea Parryja koji je pred kraj koncerta remenom sa svojih hlača pošteno izudarao staklenu, i jednu u nizu gitara s kojima nam je priuštio nezaboravne rock trenutke,  fenomenalnih Brada Whitforda, Toma Hamiltona i Joea Kramera, Aerosmith zahvaljuju publici i nestaju u mraku venecijanske ljetne večeri. Publika ne posustaje i glasnim dozivanjem vraća bend na pozornicu. Steven Tyler stojeći na rubu pozornice u dresu talijanske nogometne vrste uzvikuje. «Ok, so what do you wanna hear?», razjalurena masa uzvikuje nazive pjesama, a bend nastavlja sa «Dream On» te «Walk This Way». Fantastični dvosatni set zaokružuju sa «Toys in the Attic» ostavljajući za sobom desetke tisuća odušvljenih poklonika koji bolji koncert teško da su mogli poželjeti. Mokri do kože, raščupani, poderanih glasnica no prepuni emocija sreće i ispunjenosti u masi krećemo prema izlazu pjevajući «Crazy» koja je izostala sa setliste.
Ako je prije nego smo velikane svjetske hard rock scene i najveći američki rock’n’roll bend vidjeli uživo na pozornici i postojalo pitanje što je to što Aerosmith čini tako posebnim i što već 40 godina privlači generacije i generacije pobornika rock glazbe  na njihove koncerte sada je jasno – energija, snaga izvedbe, zavodljivi pokreti još uvijek napeto zanimljivog Stevena Tylera…… jer Aerosmith doista jesu sex, drugs and rock’n’roll.  Stoga – rock on!

Setlista:
1) Love in an Elevator
2) Back in the Saddle
3) Falling in Love (is hard on the knees)
4) Eat The Rich
5) Pink
6) Livin’ on the Edge
7) What It Takes
8) Jaded
9) Mama Kin
10) Cryin’
11) Joey Krammer Drum Solo
12) Rag Doll
13) Stop Messin’ Around (Fleetwood Mac cover)
14) I don’t Wanna Miss A Thing
15) Sweet Emotion
16) Baby, Please Don’t Let Go (Big Joe Williams cover)
17) Draw The Line

Bis:
18) Dream On
19) Walk This Way
20) Toys in the Attic

Izvještaj i photo: Ivana Sataić (ivana@venia-mag.net)