YOU CAN(‘T) PUT YOUR ARMS AROUND A MEMORY

Samo nekoliko sati  nakon koncerta Guns N’Roses u zagrebačkoj Areni ne mogu ne započeti ovaj tekst kojih 15-ak godina ranije u zagrebačkom kvartu kraj Save kada sam s nekolicinom prijateljica na užas roditelja markirala iz osnovnoškolskih klupa kako bi u ratom zahvaćenoj domovini izoliranoj od bilo kakvih koncertnih događanja u stanu pri vrhu nebodera satima gledale video kasete kosate američke petorke koja je svojom glasnom govorancijom o seksu, drogama i rock’n’rollu nezaustavljivo harala svjetskim pozornicama predstavljajući svijetu srž iskonskog hard rocka – sirovog, brutalnog i oduvijek tako bolno iskrenog. Ono što mi je kao teenagerici bilo toliko privlačno u bendu kod kojega se nikada zapravo nisam mogla odlučiti tko mi je „napetiji“, Axl Rose ili Slash Hudson bio je u jednakoj mjeri njihov sleazy no britki rock izričaj, bunt sa i bez razloga te surovo divljaštvo koje je prštalo iz svake pore tako da je dnevna doza novosti tipa rasprava o moraliziranju, šok izazvan tekstovima o homoseksualnosti, kašnjenje ili ne pojavljivanje na koncertima, dijagnoza frontmenove manične depresije koju se ni ne trudi držati pod kontrolom, gitaristova zbirka pitona, frontmenova šamarčina Davideu Bowieu ili prekid sa super modelom Stephanie Saymour te milijunski dolarski iznosi za snimanje običnog spota bila hrana mom vlastitom buntu i, vjerovala sam tada, uvjerenjima. Da se priča nije naglo prekinula (službeno) 1997. tko zna koliko bi daleko otišla moja osobna priča o jednom od najkontroverznijih rock bendova ikada…. No kako god, sada je vjerojatno mnogo jasnije zašto su mi trnci uzbuđenja lagano prolazili tijelom već od jutarnjih sati 24. rujna 2010. godine kada nas je kojih 12-ak sati dijelilo od trena kada ću nakon toliko godina tihog iščekivanja u rodnom gradu vidjeti idola svog djetinjstva – Axla Rosea i ljude koji danas čine Guns N’Roses.
No prije njih, u 21:00 na pozornicu u Areni Zagreb izašao je osječki bend Wasted Generation i otvorio vrata u grotlo pakla kojeg je određeni postotak onih koji su punili prostor Arene čekao i dva desetljeća. Wasted Generation uistinu su perspektivan bend no uzbuđenje je učinilo svoje i njihov nastup nisam popratila s nužnom pažnjom. No ipak, ono o čemu bi ovaj bend koji na svojim leđima nosi breme hrvatske rock nade trebao povesti računa je malo manje govorancije o tome kako jedva čekamo da napuste pozornicu i imitacije vokalnih sposobnosti Axla Rosea (samo je jedan Axl!) i više live svirki kroz koje bi ih šira publika upoznala i glasnije ih popratila na događaju kao što je nastup prije jednog od najvećih rock bendova ikada.
Nekoliko minuta nakon 22 sata na pozornicu izlaze Kanađani Danko Jones, bend koji sam prije malo više od mjesec dana prvi puta uživo pogledala na Sziget Festivalu u Budimpešti. Na moje osobno zadovoljstvo Danko Jones ostavio se nepotrebnih komentara kojima se rasipao na Szigetu i orijentirao na svoj sat vremena dug set pokazavši zagrebačkoj publici svu uvjerljivost svog ne suviše originalnog ali ipak hard rocka. „Had Enough“ bila je najjača pjesma njihovog nastupa, vjerojatno zato što ju je zagrebačka publika najbolje poznavala. Sve u svemu, odličan uvod u ono što slijedi.
Nekoliko minuta nakon 23:30, kojih 30-ak minuta kasnije od predviđenog, gase se reflektori i iz mraka sa prvim riffovina „Chinese Democray“ oživljavaju impresivni video zidovi urešeni G N’R logom. Otprilike 13 000 ljubitelja kontroverznog rocka euforično vrišti pozdravljajući toliko dobro znani, a sada konačno tako blizak glas koji uvodnim urlikom u „Welcome To The Jungle“  pozdravlja: „Do you wanna know where you are? You are in the jungle, baby!“. Dame i gospodo – Axl Rose je među nama i Zagreb se opet okreće u smjeru žestokog rocka! Sve priče i mitovi o pištoljima i ružama padaju u vodu i bitni postaju (i ostaju) samo snažni riffovi „It’s So Easy“, „Mr. Brownstone“, recentna „Sorry“, kultna „Live And Let Die“…. od prve minute Arena svakim udahom prati kontroverznog rockera koji na pragu petog desetljeća svog života žari i pali gotovo kao onda kada sam kao teenagerica bila u stanju poderati grlo zbog njegove duge plave kose i marame oko čela. Godine su na figuri nekad besramno privlačnog Axla Rosea ostavile traga (a na čijoj nisu?), kosa je kraća no marama je još tu. Kao i njegovi legendarni pogledi i pokreti i sve one pjesme koje su godinama oblikovale čitav jedan segment mog svijeta – „You Could Be Mine“ ili „Sweet Child O’Mine“.  I taj glas od kojeg se i danas ježi koža dok je Arena u potpunom deliriju. Nepravedno bi, međutim, bilo ne spomenuti i „This I Love“ koju je Axl izveo besprijekorno i ništa manje snažna „Street Of Dreams“ sa recentnog albuma „Chinese Democracy“. Razgaljena zagrebačka publika glasno prati svaku pjesmu s kojom je odrastala, na pozornicu iz prvih redova dolijeću šalovi, ruže, grudnjaci. No Axl Rose koji je toliko puta prekinuo koncert zbog predmeta koji su mu dolijetali  na poznornicu sada uzima šal i stavlja ga najprije preko ramena pa potom veže za stalak mikrofona. Dobačenu ružu podiže i „stavlja na sigurno“…  i ostavlja dojam svega samo ne čangrizave rock zvijezde kakvom ga doživljavamo otkad znamo za njega. Potom sjeda za klavir i svira „Goodbye Yellow Brickroad“ / „Someone Saved My Life Tonight“ kao uvod u odavno legendarnu „November Rain“. Da, onu istu uz koju smo proplakali noći i noći zbog nekih teenagerskih ljubavi. Sa seta nije izostala ni vjerojatno najproslavljenija G N’R balada svih vremena – „Don’t Cry“ koju je publika uz gitarističku pratnju Bumblefootove solo dionce otpjevala gotovo sama. Axl se pridružio pred kraj pjesme i dodao joj jednu novu emotivnu dimenziju. Neprocjenjivu. Nakon nešto više od 2 sata žestoke svirke tijekom koje je Axl nebrojeno puta pretrčao s jednog na drugi kraj pozornice, skakao, rotirao oko i sa stalkom mikrofona slijedi energična i toliko draga „Nightrain“ nakon koje se Axl koji se tijekom koncerta nekoliko puta direktno obraćao publici zahvaljuje Zagrebu na srdačnom prijemu. No publika se ne predaje i upornim uzvikivanjem „Guns N’Roses“ i glasnim pljeskom vraća bend na pozornicu. Ono što slijedi  je nakon impresivnog instrumentalnog ‘jammina’ pjesma „Madagascar“ s recentnog albuma te AC/DC-jeva „Whole Lotta Roise“ i još jedan pozdrav zagrebačkoj publici. I repriza – uzvici „Guns N’Roses“ i „We want more“. Ubrzo se svjetla na pozornici opet pale i nakon poluakustičnog gitarističkog jammina slijedi  ni manje ni više nego „Patience“. I za kraj „Paradise City“ kao, čini se, bendova poruka Zagrebu koji se u prvim satima subote 25. rujna 2010. godine uistinu činio rajskim gradom. Dok Axl baca mikrofon u publiku ista glasno pozdravlja njega i njegovu družinu dok nestaju u mraku. Neprekidno vrištanje doziva ih natrag da se zajednički naklone publici koja im je nakon toliko godina iščekivanja priredila doček kakav možda i nisu očekivali. No kako drugačije nego glasno pozdraviti bend koji na pozornici i više nego očito daje sve od sebe i vidljivo gušta, a ne svira mehanički samo jedan od koncerata na turneji jedva primjećujući publiku koja plješće. Na stranu moja osobna naklonost Axlu Roseu i njegovoj pratećoj družini, oni koji su u Arenu Zagreb došli rasterećeni nekih  prošlih vremena i nostalgije za gitaristom sa cilindrom na glavi iz iste su izašli sa šrokim osmjehom i nabijeni emocijama koje su jednako snažno kao i prije razbuktale „Welcome To The Jungle“, „It’s So Easy“, „Mr. Brownstone“, „You Could Be Mine“, „November Rain“ ili „Don’t Cry“ a dodatno zapalile „This I Love“, „Street Of Dreams“ ili „Madagascar“ jer… neke ljubavi traju zauvijek!

Izvještaj: Ivana Sataić (ivana@venia-mag.net)
Foto: Anastazija Vržina