Peti put u Zagreb vratio se Eric Sardinas. Svirao je po gotovo svim klubovima: Pauku, Tvornici, Boogaloou, Željezničaru. I svugdje je uspio napuniti klub, a ponekad, nažalost i ostaviti obožavatelje ispred kluba jer nisu kupili kartu na vrijeme. Svugdje je iznova uspio oduševiti posjetitelje i magičnom privlačnošću ih navući da dođu drugi put po još. Ovaj put stanica mu je opet bila Boogaloo. Sastanak je bio zakazan za 21:00. Ljudi je bilo unutra, vani, budući da iako je studeni, noć nije bila nimalo studena. Nakon nekih pola sata od otvaranja ulaza, čast zasvirati ispred Sardinasa pripala je Greenhouse Blues Bandu umjesto najavljenog Dudo Vorih Blues Banda. Uspjeli su u svojih 45-50 minuta privući dosta pogleda te nas uvesti u večer bluesa.
U pola 11 izašao je Eric sa svojim basistom Levellom Priceom i bubnjarom Berniem Persheyom. Ovog puta na oduševljenje ženskog dijela publike Eric nije imao bradurinu, pa smo mogle konstatirati da uz to što vraški dobro svira i vraški dobro izgleda. Sardinas je nepredvidiv muzičar. Na podu bine neće se vidjeti set lista, jer oni sviraju ponešeni trenutkom, inspirirani publikom. Ono što je također očaravajuće kod Erica je njegova spontanost i potpuna uživljenost u to što radi, tako da on zaboravi na mikrofon, govori i pjeva dalje dok ne shvati po reakcijama publike da je odlutao (od mikrofona) te se vrati mikrofonu ili nas krene stišavati. Srećom, bila sam u drugom redu tako da sam čula svaku njegovu riječ. To spontano udaljavanje od mikrofona, sviranje bez struje, kao i slušanje Erica dalo mi je dojam neke intimne atmosfere koje je gotovo nemoguće stvoriti u klubu veličine Boogalooa. Žao mi je ljudi koji su bili udaljeni te to nisu mogli ni čuti ni doživjeti. Vjerojatno je žao i njemu jer sam imala čast intervjuirati ga prije koncerta i saznati koliko su mu obožavatelji važni u svakom segmentu njegova nastupa. Izveo je Treat Me Right, Find My Heart, Can’t be Satisfied, Texola…
U pola noći Eric je otišao sa stagea, ali se vratio na bis sa Down In the Bottom, no, to nije bilo sve, jer publika je vrištala tražeći još. I dobili smo još, legendarni Roadhouse Blues. I na kraju: „Thank you so much, hvala“ od Erica.
Boogaloo je bio pun. Nas odavno zaraženih Ericovom glazbom, pojavom, karizmom, ali i novih koji će vjerojatno tek postati ovisnicima o ovako dobrom koncertu i ovako fenomenalnom muzičaru. Jer, ako je Eric svoju dušu prodao vragu, mi smo svoje tih dva sata itekako prepustili njemu. 

Izvještaj: Gordana Beraković (gordana@venia-mag.net)
Foto: Slavica Rudec