Gledali smo ih na INmusicu prije otprilike godinu dana, kada su vjerojatno najveće tenzije između članova benda bile u zraku, no prejak je taj bend da to nebi prebrodili, tako da su se vratili u Zagreb u svojem punom sjaju i u pomalo izmjenjenom sastavu. No to nije uopće utjecalo na njihov kasnjiji savršen performance, unatoč napornom danu i kašnjenju od otprilike dva i pol sata. Mnogi to uspoređuju s Guns’n’Roses, no jedno što bih ja mogla usporediti s njima je njihova misteriozna diva Shagrath koji se čak nije ni udostojio doći na signing session.

Večer je otvorila slovenska Noctiferia. Shvatila sam jedno – Norveška ima Dimmu Borgir, Finska ima HIM, Njemačka Rammstein a mi imamo Noctiferiu! Dečki imaju toliko energije u sebi koju su u potpunosti uspjeli prenjeti na publiku. Njihova glazba je stvorena za dizanje atmosfere, a ovaj put su nam predstavili njihov novi album „Death Culture“. Ono što sam također primjetila jest pjevačev performance na bubnjevima. Obično pjevači usred koncerta uzmu gitaricu i odsviraju koju, dok naš Gianni u isto vrijeme razvali i bubnjeve i mikrofon. Bravo dečki! Moram reći da vas je bilo čast intervjuirati nakon ovako fenomenalnog koncerta! Evo još jedan dokaz da je Noctiferia odličan bend uživo – dečki iz Dimmu Borgira su ih cijelo vrijeme vrebali s balkončića Boogalooa. Nadam se da ćemo se uskoro i vidjet na nekom headlinerskom koncertu, s puno dužim setom, jer za ovako kvalitetan bend, set od pola sata je naprosto prekratak.

Onda slijedi Tryptykon. Tipičan support bend – dosadan. Nisu previše zainteresirali okupljene ljude u Dimmu Borgir majicama. A i dosadni su bili…prosječni. Ništa kod njih mi se posebno nije svidjelo.

I onda ništa. Nitko ne zna ništa, kad će početi, gdje je tehnika, stigla je prije pet minuta. I iznenađenje dana – signing session! Odmah tu smrdi da stvari idu u krivom smjeru. Možda je to takav bend, ali odnos fanova prema bendu je prilično hladnokrvan. Nije bilo vriskanja, guranja, urlanja, Silenoz i Galder su strpljivo pola sata potpisivali karte, papiriće itd., što je stvarno bilo jako lijepo od njih. Možda da se Diva pojavila, možda bi koja curica zavriskala.

I onda čekanje, čekanje, čekanje. Dobro da je to Boogaloo, pa imaš gdje sjesti itd. Ali uvijek vam nekako dojadi to vječno čekanje pred koncert, pogotovo dok bend kasni, da se više zapitate ima li smisla ostati ili ne.

No bilo je smisla.

Malo iza ponoći, norveška hladnoća iz pakla napokon izlazi na stage, pred prilično mlaku publiku (koliko su se načekali, nije ni čudo, al eto, nije bend kriv), i otvorili svoj set od sat vremena pjesmom „Spellbound“ nakon koje su svirali „The Chosen Legacy“, „Dimmu Borgir“, „Gateways“, „Chess With Abyss“, „Born Treacherous“ i „A Jewel Traced Throught Coal“ što je, bar meni osobno, najbolja moguća kombinacija, jer ja sam jedna od onih „fakera“ kod glazbe upravo ovog benda, jer moji favoriti su ipak „In Sorte Diaboli“ i najnovija „Abrahadabra“. A publika? Ništa…izgleda da su svi bili preumorni. Nitko ih čak nije ni zvao na bis. Što se same tehničke strane koncerta tiče, koncert je bio savršen, ako uzmemo u obzir nastalu situaciju s opremom, i vjerojatno nemogućnost tonske, dečki su ovaj koncert preprofesionalno odradili, dokazali svoju veličinu i publika je trebala biti sretna što je koncert uopće i održan. Volim takve koncerte, pogotovo na festivalima, jer, i ako ti se glazba ne sviđa imaš što zanimljivog gledat. Od grimasa koje rade članovi benda, odjeće, obuće, šminke…

I onda totalni kaos. Bend je izašao na bis, makar ih nitko nije zvao. Prilično čudno za ovo područje, zar ne? Zvali su ih čak na T-Mobileu prošle godine, onih nekoliko fanova u prvim redovima (doslovno nekoliko). Diva je bila raspoložena i komunicirala tu i tamo s publikom, lijepo od njega.

Tim bisom su razvalili dvoranu. „The Serpentine Offering“, „Puritania“, „Progenies Of The Great Apocalypse“ i „Mourning Place“ su bili toliko fantastična kombinacija da su jednostavno napokon uspjeli dići atmosferu, do te granice kako to i dostoji njihovim koncertima.

Unatoč silnim problemima, uzrokovanim „višom slovenskom graničnom silom“ održan je koncert za pamćenje. Budući da je dvorana bila puna a glazba i atmosfera fantastična, toplo se nadam da će se i na sljedećoj turneji naći još jedan datum zagrebačkog koncerta. Ili bar neki lokalni festival, zar ne?

Izvještaj: Maja Trstenjak (maja@venia-mag.net)

Foto: Gordana Beraković (gordana@venia-mag.net) i Slavica Rudec