Zagrebački Dom sportova u subotu je, 05. lipnja, nakon punih sedam godina izbivanja ugostio legendarni britanski hard-rock bend Deep Purple koji u sklopu svoje oproštajne turneje pozdravlja poklonike diljem Europe.
No prije nego li su, nekoliko minuta nakon 21 sat, na pozornicu izašli Deep Purple zagrebačku publiku u solidno popunjenoj velikoj dvorani Doma sportova zagrijavali su Kaitner Z Doka Group, glazbenici zavidnih karijera, instrumentalisti koji su karijere gradili u nekima od najpoznatijih rock i fusion bendova. I, vjerujte, to se čuje! Ovaj trio kojega čine Kaitner Z Doka na gitari, Bernhard Welz za bubnjevima i Martin Modl na bass gitari u svojoj izvedbi kombinira rock, blues, funk, jazz i klasiku i tako stvara vrlo zanimljivu glazbenu poslasticu koja nikoga u dvorani nije ostavila nezagrijane glave, spremne za duboku ljubičastu avanturu koja će uslijediti.
Deep Purple svoj sat i pol dugi set otvaraju sa “Highway Star” te nastavljaju sa nekima od svojih najvećih hitova “Things I Never Said”, “Maybe I’m Leo”, “Strange Kind Of Woman”, “Rapture Of The Deep”,  “Sometimes I Feel Like Screaming”…. fan pit u deliriju divlja, fanovi u prvim redovima pozdravljaju bend transparentima te vinilima njihovih albuma. Bend na pozornici – rastura! Doslovno. U potpunosti predani glazbi koju nam ostavljaju u nasljeđe vidno uživaju u svakoj odsviranoj noti. Bez međusobnog nadmetanja svaki od njih, Ian Gillan, Stven Morse, Roger Glover, Don Irey i Ian Paice, dobiva svojih 5 minuta na pozornici pa tako Ian Gillan snagom svog vokala osvaja okupljenje, gitaristički riffovi i solaže Stvena Morse-a izazivaju valove oduševljenja, a ništa manje entuzijastično nisu pozdravljene ni dionice basista Rogera Glovera, bubnjara Iana Paicea te posebice Dona Aireya koji u najmanju ruku oduševljava umijećem prebiranja po tipkama. Bez pretjerano urešene pozornice prepune vizualno-svjetlosnih efekata na kakve su nas veliki bendovi već navikli, Deep Purple na jednostavnoj pozornici sa dva video zida u delirij bacaju svojim glazbenim umijećem, jednostavnošću no istovremeno dubinom i značenjem izvedbe, iskrenošu koja izbija iz svakog otpjevanog stiha i odsviranog takta. A zagrebačka publika oduvijek zna prepoznati i vrlo glasno nagraditi iskrenost. Tako je i ovoga puta glasnim odobravanjem zahvalila i na “Mary Long”, “Lazy”, “No One Came”, “Space Trucking”. Za kraj je uslijedila legendarna “Smoke On The Water”, pjesma koja je odgojila i obilježila generacije i generacije. A sve su je one urlikom odobravanja iz petnih žila u zagrebačkom Domu sportova dočekale sa erupcijom oduševljenja. Ni oni koji su do tada u besprijekorno odsviranom koncertu uživali sjedeći na tribinama nisu mogli odolijeti dobro znanim stihovima “We all came out to Montereax, on the Lake Geneva Shoreline / To make records with a mobile, we didn’t have much time / but Frank Zappa and the Mothers were the best place around…” već su poskočili i u glas sa bendom i ostatkom dvorane zaplesali i zapjevali: “Smoke on the water and fire in the sky, smoke on the water…”. Zahvalivši publici riječima: “Bili ste prokleto biljantni, jako vas volimo!” Ian Gillan u ime benda zahvaljuje i pozdravlja zagrebačku publiku te Deep Purple nestaju u tami Doma sportova. No ne zadugo. Jer dvoranom se ori: “We want more! We want more!”, udara se nogama o tribine, dvorana se trese. Bend se vraća i razgaljenoj publici za kraj svira dvije antologijske “Hush” i “Black Night” a potom ispraćen ovacijama odlazi u legendu. Barem što se Hrvatske tiče. No kako u svakom zbogm živi jedno doviđenja i ja ću ovim očevima hard rocka reći samo – doviđenja! Jer Deep Purple ostaju mnogo više od “dima na vodi”!

Izvještaj i foto: Ivana Sataić (ivana@venia-mag.net)