U tjednu u kojem je u Zagrebu slijedio još jedan od ovogodišnjih velikih koncerata, onaj Rammsteina u zagrebačkoj Areni, u Boogaloou su nastupali Bloodhound Gang. Ovo im je već treći nastup u Zagrebu, ali vrlo vjerojatno će ih biti još dosta jer se zagrebačka publika i ovaj ultrazabavni politički nekorektni Amerikanci očito vole. Bloodhound Gang su zadnji album, Hefty Fine, izdali 2005, no to ih ne sprječava da prije novog albuma odrade pokoju turneju. Zagreb je upao u njihovu istočnoeuropsku turneju, a budući da trenutno rade na novom albumu, moguće je da ih vrlo skoro vidimo opet na nekoj većoj turneji povodom promoviranja albuma.
Dečki su sa sobom u Zagreb poveli Njemce GREEN.FROG.FEET koji sviraju moderni melodični punk rock koji zvuči sasvim solidno, no pošto smo vaša fotografkinja i ja za vrijeme njihovog nastupa čekale intervju s Bloodhound Gangom, nismo vidjele nastup predgrupe, pa ne znam koliko su kvalitetno odradili svoj dio posla.
S druge strane, mogu odgovorno tvrditi da Jimmy Pop i ekipa svoj posao rade odlično – ako nemate problema s tim što njihov posao zapravo jest. Bloodhound Gang su napravili karijeru od psovanja, šovinističkih dosjetki i cijele palete, blago rečeno, politički nekorektnih tema u svojim tekstovima. No nisu postali popularni tek tako. To što rade je nevjerojatno šarmantno zapakirano u jednostavne i živahne melodije i savršeno ispunjava svoju svrhu – zabavu, zabavu i onda još malo zabave. Jest da se sprdaju sa svime živime, a ne štede ni sami sebe, ali budimo realni – i to ljudima treba; otpuštanje kočnica, obračunavanje sa svime i svačime, mogućnost da se svima kaže što ih ide, a da se pritom čovjek dobro zabavi i ispuca.
Voljela sam ih svojevremeno, ali nisam očekivala da ću im deset godina kasnije pisati ozbiljne hvalospjeve. No, u utorak se upravo to dogodili – oduševili su me! Od samog dolaska na stage, na otvaranje koncerta s Fire Water Burn i dobro znani početak “Hello, my name is Jimmy Pop and I’m a dumb white guy” publika je reagirala skakanjem. Svaki redoviti posjetitelj domaćih koncerata zna da publika rijetko kad tako reagira od prve sekunde koncerta, tim više što Bloodhound Gang danas nema više zvjezdani status iz vremena kad se na Vivi i MTV-ju nemilosrdno vrtio spot za The Bad Touch. Ubrzo su odsvirali i Along Comes Mary, no ipak su druge veće hitove ostavili za kasnije. Nakon nekoliko pjesama, Jimmy Pop se malo dulje obratio publici i iskoristio priliku da Evil Jaredu strgne majicu. “Okej, počelo je”, pomislila sam, očekujući da će uslijediti nešto iz zloglasnog repertoara psina koje dečki rade na stageu. No, moram priznati da su, za mjerila koja su svojedobno sami postavili, bili poprilično pristojni i nevini u scenskom nastupu. Bilo je tu glupiranja, vrijeđanja i međusobnog zafrkavanja, kao kad je Evil Jared naveo publiku da na melodiju Yellow Submarinea pjeva “Jimmy Pop is a homosexual”. No, na trenutke je publika bila gora od svojih uzora. Tako su na samom početku koncerta na stage doletjele gaće s crvenim flekama, na što je Jimmy komentirao da će se dočepati vlasnice dotičnog rublja. Dirty mind, al naviknuti smo na to nakon četiri albuma i hrpetine susperljigavih, a opet skroz simpatičnih tekstova koje je napisao. Naravno, gaće su vrlo brzo završile na njegovoj glavi i nije ih skidao skoro do bisa.
Izredale su se sve poznatije, ali i neke manje poznate stvari – The Ballad of Chasey Laine, I Hope You Die, Three Point One Four, I Wish I Was Queer So I Could Get Chicks, zatim neke novije Uhn Tiss Uhn Tiss Uhn Tiss, Pennsylvania, No Hard Feelings, Ralph Wiggum, Foxtrot Unicorn Charlie Kilo i Weekend, stvar koju su napravili sa Scooterom. Cijelo vrijeme su se svi iz benda potrudili u komunikaciji s publikom, Q-Ball je prvenstveno sebe, ali i bend između svojih repanja opskrbljivao pivom, a Jared je u jednom trenutku velikodušno podijelio pivu s nekim u prvom redu publike. Dogodila se i jedna neugodnija situacija, kada se Jimmyju zamjerio frajer iz publike koji ga je gađao tenisicom, pa mu je Jimmy po kratkom postupku sredio izbacivanje iz kluba riječima “You can throw things, but you don’t throw shoes at Jimmy Pop!”. Drugim riječima, grudnjaci i gaćice može, ostalo zadržite na sebi.
Između pjesama su si dobacivali međusobne uvrede, a pokazali su i da su se potrudili saznati koga i što je poželjno vrijeđati u Hrvatskoj. Malo su i podilazili publici s današnjom općom međunarodnom zabavom – vrijeđanjem Amerike. Pa se tako skandiralo “America sucks!”, ali onda i “.but not like Russia!” Kasnije se Jimmy, inpiriran nečijom Maiden-majicom u publici, krenuo sprdati s bendom i pjevačem Bruceom Dickinsonom te s drugim velikim bendovima. Dosjetka im ne fali, kao ni sposobnosti da svoje katarzično ludilo prenesu na publiku na obostrano zadovoljstvo, što se najjače moglo vidjeti na par najpopularnijih pjesama, pa tako i na kraju bisa i na njihovom apsolutno najvećem hitu, koji su ostavili za sam kraj – The Bad Touch. Ponešto izmijenjenog aranžmana, bila je to šansa za ekipu da ispuca ono malo energije što im je ostalo, nakon čega su pozdravili publiku – pretpostavljam da se vidimo opet za godinu-dvije-tri. “No reason to live”, istina, al bar se možemo dobro zabavljati po putu.

Izvještaj: Sara Profeta (sara@venia-mag.net)
Foto: Gordana Beraković (gordana@venia-mag.net)