Šest godina nakon svog prvog i odavno kultnog gostovanja u zagrebačkom klubu Močvara Anathema, jedan od najemotivnijih bendova naših dana vratio se u Zagreb. Mjesto radnje bio je Boogaloo, klub koji je u posljednjih nekoliko godina preuzeo tron najpoželjnijeg koncertnog odredišta. Vrijeme radnje, ponedjeljak navečer. Kažu da je ponedjeljak najgori dan za rock koncerte, no je li to uistinu tako? Čini se da je, bar kada je o Zagrebu riječ, ovaj mit srušen. Jer kada je oko 21:30 na pozornicu izašao mladi Norvežanin Petter Carlsen koji je svojim gitarističkim umijećem isprva sramežljivo, no kasnije sve uvjerenije zaljuljao Boogaloo u laganom ritmu, okupljenima je postalo jasno da je pred nama još jedan antologijski koncert o kojemu će se dugo plesti priče. Pred kraj polusatnog nastupa na pozornici mu se pridružuje najprije Danny Cavanagh, a na samom kraju i Jamie i Vincent Cavanagh. I oduševljenje okupljenih više nitko ne može ne primijetiti.
Vrlo brzo nakon Pettera Carlsena na mračnu pozornicu izlazi i The Ocean, njemački eksperimentalni rock bend. Pet silueta čiji se žestoki pokreti naziru ispred monstruoznih LED reflektora na samoj pozornici koji snažnim bljeskom prate svaku glazbenu promjenu na pozornici, to je u nekoliko je riječi ono što od The Oceana možete vidjeti. No slušati ih uživo uistinu je doživljaj. Jer upravo spoj svjetla i glazbe, žestokog paranja glasnica pjevača Loïca Rossettia koji se ne štedi ni sekunde stvara atmosferu koja The Ocean razlikuje od suvremenika im u žestokoj glazbi. Možda, za moj osobni ukus, trunčice prežestokoj za vrijeme koje varira 30-ak minuta prije Anatheme.
Nakon upravo toliko duge pauze i izmjene instrumenata, nekoliko minuta prije 23 sata na pozornicu izlaze Vincent, Daniel i Jamie Cavanagh, Les Smith, John Douglas i Lee Douglas – Anathema. I sve se iščekivanje topi u eteričnoj i prekrasnoj uvodnoj „Deep“ s onog istog albuma „Judgement“ koji je u očima jedne generacije promijenio definiciju „doom“ glazbe. Gotovo dupkom pun Boogaloo već se u prvoj minuti stapa s uvijek iznova izražajnim glasom Vincenta Cavanagha koji najavljuje da je pred nama duga noć. I doista, Anathema je, uz Guns N’Roses prije gotovo dva mjeseca, odsvirala jedan od najdužih koncerata ove godine. I svoju publiku odvela na probranu plovidbu ne samo iznimnim glazbenim umijećem glazbenika koji su se u potpunosti davali na pozornici već i emocijama na svim emotivnim razinama. Anathemini nastupi oduvijek pršte posebnim, dinamičnim, cjelovitim, tonovima koje je teško riječima izraziti, ali koje srce i te kako dobro prepoznaje. Nakon „Deep“ uslijedile su stare uzdanice „Pitiless“, „Forgotten Hopes“, „Balance“, „A Natural Disaster“ u kojima je do izražaja došla bendova
osobnost. A zatim su nastavili s kompletnim albumom „We’re Here Because We’re Here“ i zasluženo ovacije zaradili za „Thin Air“, „Summernight Horizon“ „Dreaming Light“, dok je apsolutni izljev ljubavi zagrebačke publike prema britanskim čarobnjacima duboke melodične slojevitosti uslijedio na „Angels Walk Among Us“ i „Presence“. Očekivano. Nakon toga čini se da je publika pomalo utonula u drijemež potpomognut kasnim satom u kojem su magične note odzvanjale Boogaloom. No Anathema se nakon zaključne pjesme s aktualnog albuma, „Hindsight“, vraća svojim doom korijenima i puls publike ubrzava s „Angelicom“ koja je doista, kao što joj i podnaslov kaže, bila ‘trenutak u vremenu’. Na onaj jedan krajnje pozitivan način ispunjen toplinom i ljubavlju. Slijede ju ‘Empty’, ‘Lost Control’, ‘Inner Silence’ te u mnogočemu grandiozne ‘Judgement’ i ‘Flying’. Vincent Cavanagh oduševljava svojim predanim izvedbama i, usuđujem se reći, zvuči bolje no ikada, bend baca u trans svojim specifičnim prebiranjem po žicama, a transatičnom rasploženju s obje stane pozornice pomaže i, za promjenu, izuzetno dobar zvuk u klubu. Stoga povlačenje benda s pozornice nakon puna dva sata svirke pomalo iznenađuje. No Danny se ubrzo vraća i uz gitaru izrazito osjećajno izvodi „AreYou There?“. Slijedi „Parisienne Moonlight“ u kojoj mu se pridružuje izvanredna Lee Douglas dok se ostatak benda vraća na „One Last Goodbye“ koja zbog svoje tematike i posvete uvijek nosi posebnu emotivnu težinu. Od zagrebačke se publike Anathema oprašta s „Fragile Dreams“. U 1:30 nakon ponoći! No razgaljena publika na tamu s pozornice uzvraća sa: „We want more! We want more!“. I redatelji gotovo nadnaravnih spojeva glazbe i osjećaja vraćaju se i Zagrebu žele laku noć sa Is There Anybody Out There? Intro/Comfortably Numb“ Pink Floyda.
Gotovo trosatni koncert kojeg je jedan od najposebnijih bendova na svjetskoj alternativnoj sceni pružio zagrebačkoj publici još je jedan od njihovih složenih akvarela koji zahtjevaju, ali istovremeno i pružaju emotivnu pažnju i utapaju se u vizije čineći ih materijalnim i dodirljivim, ne ostavljajući ih samo u predgrađu misli. Anathema je još jednom pokazala svoju izražajnu zrelost i emotivnu sigurnost koju redovito na koncertima iskorištava do maksimuma. Tako je i 15. studenog u Zagrebu Anathema još jednom bila (kako bendovo ime nalaže) prinos bogovima, a koji bi nam od njih mogao zamjeriti beskrajno uživanje u pomalo mističnim glazbenim ritualima do ranih jutarnjih sati sljedećeg dana?

Izvještaj i foto: Ivana Sataić (ivana@venia-mag.net)