Ni vlažni, ljepljivi ljetni zrak u rano predvečerje, ni temperatura zraka visoko iznad 30 Celzijevaca nisu zaustavile veliko okupljanje Novogradišćana i njihovih gostiju i sjećanje na motociklista Antonia Lazića, čovjeka za kojeg u motorističkom klubu Diablo iz Nove Gradiške kažu da je bio istinski prijatelj, zaljubljenik u svoj kraj i pokretač mnogih akcija dobrotvornog karaktera čiji se život ugasio 11.04.2009. godine u teškoj prometnoj nesreći na istočnoj obilaznici na ulazu u Novu Gradišku.
Program najavljen za 19 sati oko 20:30 sati, nakon činilo se, beskonačno dugih tonskih proba, otvara novogradiška grupa Crna kronika, trojac koji zvuči vrlo perspektivno no kada na pozornici očekujete Gibonnija, a prije njega finalista prošlogodišnje sezone Hrvatska traži zvijezdu i u očima većine pobjednika, njihov kratki set čini vam se predugim.
Nakon Crne kronike i kratkog uštimavanja na pozornicu izlazi Zoran Mišić sa pratećim bendom. Publika se sa okolnih ugostiteljskih objekata ili ležanja na ugodno hladnoj travi odjednom slila pred pozornicu, a već nakon Zokijevog pozdrava uslijedio je vrisak djevojčica iz publike. Očekivano. Unatoč tomu što je finalist prošlogodišnje sezone spomenutog TV showa mnogo više od kratkotrajne atrakcije za najmlađe ljubiteljice rock glazbe. Dokazao je to već izvodeći pjesmu “Highway To Hell” megapopularnih Australaca AC/DC… žestoko, uvjerljivo i vrlo samouvjereno pustiviši glas, pardon glašćinu, da se zaori ravnicom i šumom. Ništa manje Zoki nije oduševio ni uistinu fenomenalnom izvedenom Creamovom “Sunshine Of Your Love”, domaćom uzdanicom “A ti još plačeš”, jednom o najlegendarnijih pjesama vinkovačkih Majki, svevremenskim hitom vječnih Deep Purple “Smoke On The Water” na čijoj snazi izvedbe gotovo da bi mu i sam Ian Gillan pozavidio ili pjesmom Parnog valjka “Sve još miriše na nju” koju je izveo na svoj sada već prepoznatljivi “mišićevski” način. No pjesma koja je doslovno raspametila okupljene bila Zokijev single prvijenac “Gdje si sad”  sa, nadam se nadolazećeg albuma, kada su svi u glas sa Zokijem zapjevali: “Gdje si sad moja najljepša moja najdraža, čija te ruka pokriva, čije ime šapneš prije sna možda moje i na tren pomisliš na nas, al nešto u tebi zna. Ispod ovih oblaka nikad više ti i ja….”. Za kraj pjesmu Queenovaca “Show Must Go On” u doista jedinstvenoj izvebi Zoran sa pratećim bendom posvećuje Antoniu Laziću te napušta pozornicu. Vraća se vrlo brzo na poziv publike, pridružuje se publici u pjevanju izvodeći a’capella refen pjesme “Tri rijeke” koju je snimio sa Općom opasnošću, izvodi i bis, a tada pozornicu prepušta Gibonniju. Točnije, prije Gibonnija plesnoj skupini masaDANCEbox koja je, moje je mišljenje, trebala nastupiti na samom početku programa jer nakon dobre rockerice uz Crnu kroniku i žestoki  presjek nekih od najvećih i najzahtjevnijih rock komada u fenomenalnoj izvedbi odličnog Zorana Mišića plesne točke na hitove Rihanne i Michaela Jacksona bile su kao šaka u oko.
Gibonni, čovjek o kojemu doista ne treba suvišno trošiti riječi, na pozornicu izlazi točno u 22:00 h i kreće odmah žestoko, sa pjesmom “Toleranca” sa svog istoimenog albuma te se odmah na početku spušta u publiku i rukuje s prvim redovima. U naredna dva sata Gibonni okupljene koji su u sekundi stvorili žestoki pritisak na prve redove razgaljuje svojim svevremenskim uspješnicama poput “Ovo mi je škola”, “U ljubav vjere nemam” ili “Činim pravu stvar”. Potom uzima gitaru u ruke i slijedi jedan od najemotivnijh trenutaka u pjesmi “Zamoli me” koja pod zvjezdanim nebom zvuči uistinu posebno prožeta i sjetom, i nadom. Glasno pozdravljena “Judi, zviri i beštimje” uvertira je u uvijek iznova vriskovima nabijen izlazak Damira Urbana na pozornicu. Gibonni za gitarom, Urban za mikrofonom, “Moja voda” i publika u deliriju. Ništa manje transatično nije pozdravljena ni “Anđeo u tebi” kada na pozornici pozdravljamo Ivanu Husar-Mlinac te “Slavim ove dane što si tu” ili “Posoljeni zrak i razlivena tinta” koja u izvedbi Gibonni-Urban-Husar-Mlinac publiku lansira na granicu mogućega. Bezvremenski “Libar” uz ugašene reflektore, slušanje otkucaja tišine i pogleda uprtog u zvjezdano nebo osjećaj je koji graniči sa nestvarnošću no trenutak je itekako stvaran i opipljiv. Kao i Gibonni na pozornici. “Zlatne godine” himna jedne cijele generacije, na moje iznenađenje, odjekuje već u prvom dijelu koncerta, a Gibo se tijekom izvedbe obraća publici riječima o životu i djelu Antonia Lazića kojega nije imao prilike upoznati. No, eto, naša djela za života govore o nama i kada nas više nema. Gibo nas svojom jedinstvenom i prepoznatljivom dubokom iskrenošću moli da u svojim srcima zapalimo jednu svijeću za sve one koje volimo, a više nisu s nama…. Publika i Gibo u emotivnom transu ujedinjeni u refrenu  “Zlatne godine i duge sjene, pomoli se za naše vrijeme, jednu svijeću ljubavi zapali za mene”…  neponovljivo! Za kraj još jednog od svojih nastupa koji će ući u legendu Gibo ostavlja “Mirakul”, “Oprosti”, “Vrime da se pomirim sa svitom”, “Tolerancu”…… te nakon punih 120 minuta spletom emocija nabijenog nastupa pozdravlja Slavonce i njihove goste ostavljajući za sobom, na svoj gibonnijevski način, srca prepuna pozitivnih misli i emocija.
Vlažni i ljepljivi zrak ljetnog subotnjeg predvečerja zamijenio je ugodno osvježavajući noćni i dok odlazimo sa odmorišta Strmac obećajemo da ćemo doći opet jer memorial Antono Lazić ne samo da je, sa nadolazećim imenom domaće scene Zoranom Mišićem i nezamijenjivim Gibonnijem, dostojan sjećanja na jednog mladog čovjeka čiji se život nesretno ugasio već je i visokom organizacijskom razinom, koja bi mogla biti primjer i mnogo razvikanijim domaćim zbivanjima, jedan od onih događaja koje u kalendar bilježimo sa “must go”.
Dogodine!

Izvještaj i foto: Ivana Sataić (ivana@venia-mag.net)