Riječi koje bi bar pokušale dočarati atmosferu s dva U2 koncerta u Zagrebu trče brže od najvećih fanova ovog banda nakon otvaranja kapija stadiona Maksimir – neuhvatljive i dražesno smiješne, jer preliti na list papira (ili bolje rečeno na bijeli ekran) ovakve trenutke koji se, bez pretjerivanja, dešavaju jednom svakih deset godina, je doista gorko-sladak zadatak. Gomila stihova koji naviru naizgled niodakle, flashbackovi koncerta u Sarajevu prije 12 godina, Bonov razigran smiješak, scene koje se iz mentalnog inventorija iznova javljaju i izazivaju smješkanje i blistanje suza u isti mah – sve se stropoštava ponovno i ponovno na misli i srce i zaustavlja dah. Je li pretjerano reći da je Zagreb 9. i 10. kolovoza 2009. bio centar svijeta, THE place to be? Možda, no kad je riječ o U2, pretjerivanje nikad nije loša stvar.

Kad smo već kod prethodno rečenog, maskota turneje 360°, veličanstvena i pomalo zastrašujuća pozornica nazvana “Claw” (“Kandža”), je ujedno i prva dodirna točka sa stvarnošću za brojne fanove pri ulasku u stadion. Pritom mislim na onu stvarnost koja je svojom euforijom poput zagrljaja obavila Zagreb u danima koncerata i kada je hrvatska prijestolnica sva bila u znaku U2, od plakata do promotivne prodaje raznih medija i veselih lica posjetitelja iz svih krajeva Hrvatske i regije.
Oko dva sata nakon službenog otvaranja kapija fanovi su i dalje popunjavali tribine i teren a prvi support band, britanski The Hours, je već bio izašao na stage. Stilom bliski Keaneu, Hoursi su svojih pola sata odradili majstorski, pjevač Antony Genn je prozborio i pokoju riječ na hrvatskom i utrobu pozornice naposljetku prepustio nešto poznatijim Ircima Snow Patrol. “Chasing Cars“, “Hands Open“, “Shut Your Eyes” s njihovog uspješnog albuma “Eyes Open“, kao i vesela “Take Back The City” s novog albuma su bile prave injekcije energije i solidno upoznavanje sa publikom koje će nadasve šarmantni frontman Gary Lightbody i ekipa uspjeti produbiti na nekom od, nadam se, budućih posjeta ovom području.

A SORT OF HOMECOMING

Noć se polako spustila na Maksimir, publika je bila sve uzbuđenija, a delirij je uslijedio par minuta nakon 9 sati – “Space OddityDavida Bowieja i umjetna magla je nakon nekoliko trenutaka iznjedrila prvog člana koji se pojavio na stageu – Larry Mullen Jr. je zauzeo svoju poziciju za bubnjevima, a ubrzo su mu se pridružili i ostali članovi, što je slalo sve veće i veće valove uzbuđenja na stadionu. Magični trenutak u kojem postane jasno da su oni stvarno tu, udaljeni samo nekoliko metara, je potvrđen s energičnim uvodom, pjesmama “Breathe” te “No Line On The Horizon” s istoimenog novog albuma. Bono je pozdravio publiku iz Hrvatske i čitavog zapadnog Balkana, spominjući Zagreb, Split, Rijeku, Sarajevo… emocije su rasle sa svakim novim taktom, a Irci su polako nalazili svoj teren i rasli s publikom. “Magnificent” je imala dar za Bosnu i Hercegovinu – operni dio iz “Miss Sarajevo” kojeg je Bono otpjevao prije Edgeovog soloa je zvučao prekrasno uživo, žmarci su proželi fanove iz BiH i doslovno svakog te noći na Maksimiru! Bilo je očito da je ovo posebna noć i za U2 i za sve one koji su godinama čekali da ih vide (ponovno) uživo. Bono je s lakoćom prelazio preko pokretnih mostova i svima davao podjednaku pažnju (dizajn stagea odgovara nazivu turneje – 360°), a nakon “Beautiful Day” i “Elevation“, koje su natjerale publiku na ples i skakanje, uslijedila je nevjerovatna “One” i dio iz “Unchained Melody“, što je ponovno bio melodični spoj snova koji se ove noći napokon ostvaruju. “Oh, oh my love, oh my darling/ Iove hungered for your touch/ A long and lonely time/ And time goes by so slowly/ And time can do so much/ Are you still mine?” su besmrtni stihovi koji su se razlijevali glasovima svih na stadionu, desetine hiljada svjetala s mobitela se rađalo u mraku, a kad je počela “Until The End Of The World“, biblijska priča s epskim Edgeovim riffom, na trenutke sam se jednostavno gubila! Stihovi ove pjesme trebaju biti isklesani u kamenu zauvijek! “In my dream I was drowning my sorrows/ But my sorrows, they learned to swim/ Surrounding me, going down on me/ Spilling over the brim/ Waves of regret, waves of joy/ I reached out for the one I tried to destroy/ You, you said you’d wait till the end of the world” i horsko “love, love, love” i Bonov i Edgeov zavodnički ples preko mostova i “svemirski brod” iznad koji kao da je oživio… sve je bilo neizdržljivo savršeno. Pri kraju pjesme se negdje iz sredine terena budilo veselo pjevanje “Happy Birthday” Edgeu (rođendan mu je bio dan prije), što je iznenadilo članove banda (vjerovatno nisu planirali nikakvu proslavu na ovom koncertu, jer su mu tri dana prije u Poljskoj “službeno” čestitali rođendan), pa se Bono nasmijao i nastavio, ovaj put s čitavim stadionom. Uslijedila je “Stay (Faraway, So Close!)“, jedina pjesma koju su svirali s “Zoorope“, a red pjesama iz 90-tih godina su uzburkali jednom od novih – “Unknown Caller“, na čijem je početku Bono pitao publiku “Kako ste?” i rekao da su doveli ptice iz Feza, Maroka, posebno za ovu noć. Pjevanje je završilo sa – “Zagreb, you know your name, so punch it in, oh, oh” – i čitav stadionski hor je pjevao zajedno s Bonom i pljeskao. Na kraju pjesme Bono je pokazao kameri na pod, gdje se nalazila kugla s katedralom i hrvatskim grbom i šarmirao sve još jednom komplimentom “krasni ljudi” – Zatim se desio šok za srce – “Unforgettable Fire” i spušten display s nezaboravnom vatrom; pa ludnica od diskoteke s “Vertigo“, a remix “I’ll Go Crazy (If I Don’t Go Crazy Tonight)” s zabavnim snimkama članova banda kako plešu uz glazbu zvuči bolje nego originalna verzija s albuma! Larry je išao po vanjskom krugu s afričkim bubnjem i jednostavno sve potjerao na ples u zaraznom ritmu pjesme. “Sunday Bloody Sunday“, snažna kao i uvijek, isprepletena s ClashovomRock The Casbah“, zatim “Pride (In The Name Of Love)” zajedno s “MLK” i nakon toga himna u istom rangu “Walk On“, posvećena burmanskoj prodemokratskoj liderici Aung San Suu Kyi koju diktatorski režim već 12 godina drži u kućnom pritvoru. Za vrijeme pjesme oko 30-tak fanova se popelo na stage s njenim likom na maski, a i svi u publici koju su imali istu su im se pridružili – jer njeno lice je naše… “Where The Streets Have No Name” je bacila sve u delirij sa svojim ekstatičnim uvodom, Edge je skakao po bini, hor hiljada grla je nadglasavao U2 refrenom – predivan prizor! Na kraju se opet pjevala “Happy Birthday” Edgeu, ovaj put je to bio pravi rođendanski party s nazdravljanjem šampanjcem and all the works. Koncert je skoro došao do kraja (samo jedno mi je pitanje kružilo po glavi – kad brže?), svjetla su se ugasila, ekran spustio…
Kada su se svjetla ponovno upalila, kompjuterizirani glas je spajao istok i zapad i najavljivao vraćanje vremepolovom u doba mračnijeg “Achtung Babyja” – Bono je izašao u odijelu s rubovima pretočenim u crveno svjetlo i podsjetio na razigranog MacPhista od prije koje decenije…”Ultraviolet (Light My Way)” je bila podjednako fantastična kao i klasik “With Or Without You“, a bis je završen s prekrasnom “Moment Of Surrender” s novog albuma: 360° je zaokruženo, U2 su se naklonili uzbuđenoj publici i polako se spustili ispod južne tribine… trenutak za umiranje da nije bilo i drugog showa dan kasnije!

60.004 HEARTS BEAT AS ONE

Drugi dan sam imala priliku ući nešto ranije na stadion i prisustvovati soundchecku kojeg su, zajedno s tehničarima, na moje iznenađenje uradili sami članovi banda! U casual izdanju sa šeširom na glavi, Bono je sa zajedno s Edgeom, Adamom i Larryjem odsvirao nekoliko taktova iz “Where The Streets Have No Name” i “Your Blue Room” (čak je i Adam recitirao svoje stihove!) i po završetku soundchecka galantno nestao prije ulaska prvih fanova na Maksimir.
Show je bio tačan u minutu – The Hours su opet počeli u pola 7, Snow Patrol sat vremena kasnije, a između njihovih nastupa nastalo komešanje iza nas je samo potvrdilo da je večeras ludnica! Naime, Bonov dvojnik se pojavio u gomili na terenu, na što smo se svi nasmijali i okinuli koju sliku (čovjek mu je stvarno sličan, izdaleka nema razlike), a fanovi iz Red zone se uspaničili jer ne mogu do njega! Nešto u zraku je definitivno govorilo da će večerašnji koncert biti još bolji, ako je to ikako bilo moguće! Još jedna posebnost ovog koncerta je bila ta što je za danas bila dogovorena akcija rekreiranja irske zastave balonima preko čitavog stadiona – teren skoro sav u bijelom je svakako u tome bio najuspješniji, a U2 ugodno iznenađeni, Bono je čak dohvatio jedan bijeli balon i “zavodio” ga. Opće veselje fanova kao da je doseglo apsolutni vrhunac već s uvodnom “Breathe” i katarza druge noći nije popuštala sve do kraja – skladan ples od “Magnificent” i stihova Ivana Gundulića “o lijepa, o draga, o slatka slobodo” koje je Bono kao prošle noći (i kao i u Sarajevu) prekrasno izrecitirao, preko “Beautiful Day” do “Mysterious Ways“, tokom koje je Bono izveo djevojku iz publike i time prizvao duhove “ZooTV” turneje, kada su na stageu redovno imali trbušnu plesačicu. Promjena u odnosu na prošlu noć je bila i “I Still Haven’t Found What I’m Looking For” (sa odlomkom iz “Stand By Me“), na čijem je početku Bono opet zaželio dobru večer publici i zahvalio se Hoursima na svemu, kao i Snow Patrolu, kojima je ovaj show ujedno bio i zadnji s U2 na europskom dijelu turneje. Sam Bono je bio osvojen atmosferom i dao jedan od najboljih uvoda za ovu veličanstvenu pjesmu s “Joshua Tree” albuma: “Nisam baš siguran šta da vam kažem večeras, hvala što ste došli da vidite naš show, odakle god da ste došli: Splita, Dubrovnika, odakle god, znate? Iz prelijepog Sarajeva… tradicije koje imate ovdje su tako svete, tako posebne, tako drevne… one se trebaju poštovati… no prošlost se ne treba nikad poštovati više od sadašnjosti ili budućnosti, i vi imate svijetlu budućnost ovdje na zapadnom Balkanu, suncem okupanu, svijetlu budućnost… tek ste krenuli, tek ste počeli! Zaista, tako mi to osjećamo… kao band…” i onda “I have crossed highest mountains/ I have crossed through the fields/ Only to be with you/ Only to be with you” koju je čitavih 60.000 fanova pjevalo iz sveg glasa, od početka do kraja. Fenomenalan, gospelski ugođaj koncertu je dala i “Stuck In A Moment“, a intima koja se razvila između publike i banda nije jenjavala ni usred žestokih rock hitova. Nešto promijenjen set je proradio fantastično (iako mi je nedostajala “Until The End Of The World“), a na “City Of Blinding Lights“… nešto se magično stvorilo, par trenutaka povezanosti, pogled, osmijeh i poljubac poslan njegovom rukom koja piše najljepše stihove na svijetu: Bono je vidio moj natpis “BiH <3 U2”, zastao, nasmiješio se a ja se čistim čudom nisam onesvijestila pa sam uspjela “uhvatiti” njegov poljubac! Pjesme koje su uslijedile su mi samo pojačale preplavljujući osjećaj apsolutne, neopisive sreće… “Pride”, “Streets”, nakon koje je išla video snimka južnoafričkog nadbiskupa i nosioca Nobelove nagrade za mir Desmonda Tutua i njegova poruka mira i jedinstva (inače ide nakon “Walk On”). Bono je još jednom pozvao da stavimo maske na lice tokom “Walk On” i podržimo borbu za slobodu Aung San Suu Kyi. Nažalost, sutradan su Suu Kyi ponovno osudili na 18 mjeseci zbog navodne povrede pravila kućnog pritvora, samo zato da ne bi pobijedila na idućim izborima… ali borba protiv njenog nepravednog zatočeništva se nastavlja…
Drugi zagrebački koncert je ponudio i dva bisa! Prvi je bila “One“, a drugi standardni sa spuštanjem mikrofona i tri pjesme s prethodne večeri. Bono je pozvao sve da upale mobitele i podignu ih u zrak za vrijeme “Moment Of Surrender“, što je stvorilo mali svemir na Maksimirskom stadionu. To smo svi obje večeri i bili, svemir u malom, beskraj emocija i prekrasnih melodija koje su nam ovi Irci podarili i zauzvrat bili počašćeni grlenim stadionskim horom i pljeskom. Na kraju su se na ekranu vrtile fotke poljubaca onih posjetitelja koji su se tokom dva dana ispred stadiona učlanili u One kampanju, a publika se nije htjela maknuti sve dok redari nisu oformili liniju i počeli tjerati ljude van.
Turneja 360° i u Zagrebu je pokazala svoje višeznačenjsko postojanje – dizajn pozornice (“svemirsko smeće” koje predstavlja “intimnost na ogromnoj razini” prema riječima Bona), ali i puni krug kojeg su U2 prešli od intimnih i humanitarnih koncerata u 80-tima, preko namjerno izopačene televizacije i medijskog overloada u 90-tima, do poruka koegzistencije i poziva na buđenje empatije kao lijeka protiv ratova u godinama novog milenija. Brojevi na screenu, trčeći bizon u nostalgičnom tonu “Joshua Tree”, slogani i bis koji uvijek, bar pomalo, pripada MacPhistu… Zagreb je dobio sve. Koncert kao religijsko iskustvo? Kad je riječ o U2, ovo je bilo čak i više od posjete hramu (a stadion Maksimir je u ova dva dana to zasigurno bio) – triptih glazbe, političkog i humanitarnog aktivizma te osjećaja zajedništva koji su nam oni ponudili je razlog zašto mi je po izlasku iz stadiona jedna misao zasvijetlila ispred očiju: “Sad mogu mirno umrijeti”… (a vjerujem, ne samo meni)…

WE WILL FOLLOW – EPILOG

Early morning, August 11th… More posjetitelja se opet slijevalo iz stadiona na ulice Zagreba ponavljajući noć prije, zastave su se vijorile i zdužno pjevale pjesme, zaobilazili zbunjeni prolaznici i auta zastala u gužvi… Kasnije kao da se i samo nebo pobunilo u svojoj želji da i ono pokaže svoja zasljepljujuća svjetla, pa vjerovatno nije bilo duže u Zagrebu te noći koja je došla s koncerta i uspjela zaspati… no razlog nesanici ipak nije bila grmljavina, već dva (odnosno, četiri) veličanstvena sata s U2 i obećanje da će doći opet! Hvala, Bono, Edge, Adam i Larry!

Izvještaj: Ilhana Škrgić (ilhana@venia-mag.net)
Foto: Anastazija Vržina, www.anastazijavrzina.com