Kada su sredinom 80.-ih objavili „She Sells Sancturay“, The Cult su se vinuli u sam vrh britanske, a kasnije i američke post-punk / gothic rock scene.
Prije nekoliko godina imali smo ih prilike vidjeti na Drava Festu u Koprivnici, a 30. rujna 2009. posjetili su nas u maloj dvorani zagrebačkog Doma sportova.
Za početak večeri, pred publiku izlazi Hard Time, jedan od najdugovječnijih domaćih rock bendova koji ne baš pretjerano zainteresiranu publiku na kraju ipak pokreće na moving i zagrijava za izlazak zvijezda večeri.
Ian Astbury i ekipa na pozornicu izlaze oko 21.20 i kreću sa „Nirvanom“ i već samim početkom pobuđuju sumnje da koncert neće u potpunosti biti ono što se od njega očekuje. Ian Astbury, nekad smatran jednom od najseksipilnijh ikona rock glazbe, danas (komentirali su mnogi) izgleda baš kao Jim Morrison neposredno pred svršetak života u Parizu i s podosta kilograma viška na pozornici djeluje pomalo neuvjerljivo. Tim više što nije ostvario gotovo nikakvu interakciju s publikom, već mu je u prvom dijelu koncerta tijekom izvođenja pjesme „Love“ glas puknuo.
„Love“ je definitivno jedan od kultnih albuma iz zlatne ere 80.-ih i stoga je zaslužio veći angažman od ne suviše energičnog sviranja i Ianovog vokala koji ni to nije mogao u potpunosti pratiti. No unatoč tome, publika je svoje oduševljenje iskazala kada su krenule „Rain“ i „She Sells Sancturay“, dvije uostalom najpoznatije i priznatije pjesme iz Cultovog opusa. No nepravedno bi bilo ne spomenuti i „Wild Flower“ ili „Revolution“ koje su također izmamile maksimum iz publike. Možda je upravo to Iana Astburyja potaklo da pred sam kraj koncerta konačno i pozdravi okupljene sa „Good evening Croatia“ i uloži gotovo više energije u svoj kratki govor popraćen dijeljenjem tamburina, palica i trzalica nego u sam koncert.
Koliko god bila naklonjena The Cultu i njihovoj glazbi ne mogu se oteti dojmu da su ovaj koncert odradili čisto mehanički, bez pretjeranih emocija i koncertnog koncepta. I još nešto,  veliko platno na kojem se projiciraju amaterski filmski uratci te podsjećanje na Mandelu ili Kubricka nekako više pristaje uz bendove poput U2 nego uz velikane dark pokreta. Čista rasvjeta možda bi rasplamsala žar ljubavi koji je 30.09. u Domu sportova samo tinjao. Ovako je sva magija pod okriljem pentagrama nestala nakon što se nakon višeminutnog skandiranja The Cult nisu odazvali na poziv na bis i ljubav zamijenio revolt izražen bacanjem plastičnih boca na tehničare koji su započeli sa demontiranjem pozornice. No unatoč svemu, generaciju koja je odrasla na njihovoj glazbi The Cult su nahranili dobrom porcijom rock’n’rolla i ostavili u nadi da će još pokoji puta imati prilike vidjeti svoje idole unutar granica lijepe naše.

Izvještaj: Velvet Orchid
Foto: Vedran Levi