Niz bogate koncertne ponude u Zagrebu nastavila je drugog dana travnja popularna finska symphonic metal grupa Nightwish podržana švedskim Painom i sunarodnjacima Indicom.
Već nešto iza 16 sati pred zagrebačkom dvoranom Dražena Petrovića okupljali su se fanovi želeći se približiti svojim idolima i zauzeti prve redove fan pita koji je, do trenutka kada su Nightwish po prvi puta u svojoj bogatoj karijeri izašli pred zagrebačku publiku, bio dupkom pun.
Točno u 20 sati na pozornicu je izašla Indica, bend koji čini pet djevojaka predvođenih pjevačicom i violinisticom Jonsu. Inspirirane klasičnom glazbom djevojke su svojim živahnim nastupom i pjesmama “Elä”, “Siren Song”, “Ikuinen virta”, “Wuthering Heights” i “Pahinta tänään” okupljene pripremile za drugi bend večeri, švedski Pain predvođen Peterom Tägtgrenom. Jer, stavimo li na stranu trag koji je ostavio u radu grupe Hypocricy, Peter Tägtgren jedina je stvarna konstanta Paina koji u dosadašnjoj  karijeri broji pet albuma. Svojim prvim nastupom pred hrvatskom publikom Pain je do usijanja doveo pjesmama “I’m Going In”, “Zombie Slam”, “End of the Line”, “Just Hate Me”, “Same Old Song”, “Follow My Play” i “Shout Your Mouth”. Gorljivi poklonici bend su nagradili glasnom podrškom od prve do posljednje odsvirane note a za uzvrat ne samo da su dobili odličnu glazbenu porciju već i obećanje da će se Pain vratiti u našu domovinu odsvirati samostalni koncert.
Kada su se svjetla nekoliko minuta nakon 21:30 ugasila i dvoranom se prolomilo glasno skandiranje: “Nightwish! Nightwish!” bilo je jasno što slijedi. Odjednom su u zaborav pale polemike i usporedbe Anette Olzon i Tarje Turunen, toliko drage teme fanovima jednako kao i kritičarima koji prate rad benda, i jedino što je postalo važno bilo je to da Nightwish, kao i uvijek popračeni impresivnom pirotehnikom, konačno izlaze pred hrvatske fanove. Već “Intro”kojim je započeo  koncert dao je naslutiti tijek i označio je dobrodošlicu u svijet metala i vikinga.  “7 Day to the Wolves” koja je uslijedila prva je pjesma sa još uvijek aktualnog albuma “Dark Passion Play” a koliko se dobro snašla u ulozi pjevačice jednog od najuspješnijih europskih bendova Anette Olzon pokazala je otpjevavaši i neke od najvećih hitova Nightwisha poput “Dead to the World”, “The Siren”, “Romanticide”, meni posebno dragu “Dead Boy’s Poem”, “Nemo” ili “Dark Chest Of Wonders”, sada aranžmanski prilagođene njezinom glasu. Puna dva sata, koliko je trajao koncert, publika je pjevala u glas s benom koji na pozornici funkcionira kompaktno vođen Tuomasom Holopainenom, nezamijenjivom karikom lanca koji pokreće stotine tisuća fanova diljem svijeta a temperatura u dvorani iz minute u minutu je rasla. Govoreći o Nightwishu nikako se ne može zaobići ni Marco Hietala čije vokalne dionice uklopljene u boju glasa Anette Olzon doista publiku dovode do usijanja. Promovirajući u Zagrebu “Dark Passion Play” pjesmama “Amaranth”, “Sahara”, “The Islander”, “The Escapist” i “The Poet and the Pendulum”Anette je još jdnom pokazala da njezino vrijeme tek dolazi no nakon što me ovaj put pomalo neugodno iznenadila izvedbama pojedinih dionicama, kao primjerice, završnim dijelom sage nazvane “The Poet and the Pendulum”, po mom mišljenju jedne od najimpresivnijih pjesama iz Nightwish opusa, koji je otpjevala dobrih nekoliko oktava niže nego je uobičajeno, i time pomalo publiku udaljila od stvarne dubine završnih emocija, ne mogu se oteti dojmu da je pritisak fanova učinio svoje i Anette se, želeći se dokazati, više posvetila starijim pjesmama nego onima u kojima bi se po logici stvari trebala snalaziti kao riba u vodi. No to joj se nikako ne smije zamjeriti!
Kraj koncerta koji je, činilo se, stigao prije nego smo očekivali obilježilo je još jedno remek-djelo Tuomasa Holopainena “Ghost Love Score” a nakon beskonačno dugog pljeska i skandiranja, bendu nije preostalo ništa drugo nego za oproštaj od hrvatske publike odsvirati, uz “Nemo” apsolutni hit albuma “Once”, “Wish I Had An Angel” i publiku za kraj odvesti iza granica usijanja. Izlazeći iz uzavrele Cibone okružena pozitivnim emocijama koje su isijavale iz svakog pojedinca u publici pomislila sam samo kako bi bilo lijepo još koji put vidjeti Nightwish u Hrvatskoj. A svi vi koji ste propustili ovaj koncert – priuštite si priliku vidjeti Nightwish na nekom od ljetnih festivala u susjedstvu, isplati se!

Izvještaj i foto: Ivana Sataić (ivana@venia-mag.net)