Prvo malo povijesti.
The wild bunch, preteča Massive Attacka oformljena je davne 1983., godine kad je autor ovog teksta jos piškio i kakio u pelene. Inicijalni članovi ovog sound system/DJ kolektiva bili su Andrew “Mushroom” Vowles, Grant “Daddy G” Marshall, Robert del Naja “3D”, Nellee Hooper, Tricky uz mnogo pridruženih članova.
Prva tri navedena osnovala su Massive Attack s prvom izdanom singlicom tek 1990. (e tu je već autor išao u školu) čije je ime bilo Daydreaming. Ona je ispala je veliki uspjeh, a slijedili su klasici kao Unfinished Sympathy i Safe from Harm, stvari oko kojih je izgrađeno remek djelo, album Blue lines. Još uvijek bez komercijalnog uspjeha, ali instant klasik među kritičarskim krugovima. Drugi album, nešto manje kvalitete izašao je 1993. zvao se Protection iza koje su sljedili Mad Professor remixi No protection 1995. Tri godine kasnije izlazi još jedno remek djelo (po meni sigurno među all times top 5), zadnje koje je izdao cijeli trojac. naime nakon Mezzanina, grupu napušta Mushroom kojem se nije sviđalo kud sve to vodi.
Sve ovo vrijeme autor teksa živio je u blaženom neznaju smatrajući, tipično tinejđerski, da muzika počinje i staje s gitarama (hardcore, punk, metal, itd.) i da je elektornska muzika čisto zlo i negacija same glazbe. Međutim, tog ljeta, spletom okolnosti našao sam se u nedovršenom potkrovlju jedne kuće na moru gdje nas je udomio jedan prijatelj kojeg smo upoznali bauljajući po obali. Neću gnjaviti s pojedinostima, no to je mjesto gdje sam po prvi puta čuo Inertia Creeps, Angel, Teardrop, Black Milk i doživio ljubav na prvi pogled. Ubrzo nakon toga bila snimljena je kazeta na čijoj je A strani bio Mezzanine, na B Who Can We Trust (Morcheeba). Moji glazbeni vidici ubrzano su se počeli širiti, a moja zaljubljenost u trip hop počela je poprimati oblike ozbiljne dugotrajne veze. Od tada, navedena kazeta odolijevala je repetitivnom preslušavanju i ta dva albuma još su uvijek nešto to sam najviše puta čuo u životu (Untrue – Burial sada opasno pretendira na to mjesto).
Sve ovo naveden je važno da eventualni čitatelj dobije viziju o tome što autor misli o bendu navedenom u naslovu i da stopostotna objektivnost nije opcija i nije za očekivati. Ovo je bio moj treći “live experience” benda i na početku, moram reći da sam zadovoljan viđenim/odslušanim, unatoč nekim negativnim kritikama koje su izašle proteklih nekoliko dana. Naravno da bi bio puno sretniji da slušam Massive Attack u nekom manjem klubu i amosferi koju ona pruža, i da mislim da glazba ovog benda nije pogodna za stadione, arene i dvorane za hokej. No što je tu je, bend je očigledno komercijalno ekstremno isplativ čemu govori u prilog da su karte od preko 200 kuna planule već u pretprodaji te da je mnogo ljudi ostalo kratkih rukava unatoč tome što je koncert pređabeč iz Male u Ledenu dvoranu Doma sportova.
Prvo da se kratko osvrnem na Martinu Topley Bird koja je bila specijalni gost MA. Radi se o singer/songwriter djevojci/ženi koja je karijeru započela na još jednom trip hop remek djelu -Maxinquaye, dakle o Trickyevoj muzi koja je napravila divan (audio i vizualno) i više nego dostojan uvod u zvijezde večeri. Amijent definitivno nedoličan glazbi kakva se izvodi, još jednom, mali klub bio bi mnogo povoljnije mjesto za slušati ovu “angel voice” umjetnicu. Mala zamjerka pretihom vokalu na prvih nekoliko stvari i plus za trud u izgovaranju hrvatskih riječi i druženju sa fanovima poslije koncerta. Nakon uvoda bili smo prisiljeni čekati cijelih sat vremena da se naše zvijezede udostoje pojaviti na pozornici, praksa koja se meni uopće ne sviđa, posebno kad čovjek pokušava zadržati mjesto u prvim redovima uz puni mjehur nakon 1-2 pive.
Sam koncert je započeo jednom od stvari s tek parcijalno objavljenog albuma Splitting the Atom (nekoliko stvari može se bez problema skinuti preko soulseeka). Uz zanimljivu glazbu dobili smo pregršt informacija o nesrazmjeru cijena rada socijalnih radnika u Nigeriji (tjedno 4$ ak se ne varam) i dizajnerske orglice za pse (opet, ako me sjećanje ne vara, nekih pola milijuna eura). S obzirom da je 3D započeo karijeru kao street artist, odnosno grafiter, on je odgovoran za cjelokupno vizualno iskustvo koje je bilo prožeto mnogim socijalnim porukama. Nažalost, moje pretpostavke da će rastući niz cijena uključivati koštanje dana rata u Iraku nije se pokazao točnim. U 2 sata svirke i čak dva bisa čuli smo dosta stvari s neobjavljenog albuma, koje se mene nisu osobito dojmile. Možda će naknadno preslušavanje albuma polučiti bolji rezultat. Ali zato smo čuli jedan savršeni remix Teardropa, i uspješnice sa Mezzanina Angel, Risingson, Mezzanine. Karmacoma s Protection ostavljena je za bis, a u drugoj polovici koncerta uživali smo u Unfinished symphaty i Safe from Harm uz koji smo imali zanimljivi video wall. Redali su se citati poznati filozifa/političara o idejama slobode. Uvjerljivu pobjedu odnio je Bakunjin (MA kao anarhisti?) sa čak tri citata ispred dva Rose Luxemburg i Noama Chomskog. Mogli smo vidjeti misli i od Malcoma X, Ghandija, Bayrona, Che Guevare itd. Ugalvnom, zanimljivo i malo pretencijozno iskustvo. Tek pri kraju koncerta kad sam zbog fizioloških potreba napustio mjesto u prvim redovima shvatio sam da velik dio dvorane pleše… (svirala je Unfinished Sympathy). Uglavom, dvojac potpomognut cijelim bendom, nekoliko guest volaka (MTB je samo jedna od njih) odradio je posao na razini. Sigurno je velika većina od 6000 ljudi bila zadovoljna sa viđenim/odlslušanim. Šteta što im noviji uratci nisu ni blijeda kopija prva 3 genijalna albuma, vidim da su čak i na Pichforku dobili za Splitting the Atom samo 4.4 (od 10.0). Više im nebi ni ja dao.

Izvještaj: Vedran Velagić
Foto: Matthias Muehlbradt, Flickr.com