Nakon što je još krajem prošle godine najavljen Hellhounds Festival u svom konačnom sastavu – Ava Inferi, The 69 Eyes i Tiamat, započeo svoj pohod na Europu nije preostalo ništa drugo nego spakirati kofer i krenuti put Hrvatskoj najbližih destinacija, budimpeštanske dvorane Petöfi i bečke Szene. Pomalo neuobičajeno za većinu događaja odlučila sam se za oba koncerta znajući da je riječ o različitim prostorima i želeći osjetiti energiju kako u većoj dvorani poput mađarske dvorane Petöfi tako i u klupskom prostoru  nalik na bečku Szene.
Hellhounds, dan prvi. Budimpešta ovijena snježnim pahuljama nije uspjela zaviti u bijelo nestrpljenje fanova koji su se pred dvoranom okupili i nekoliko sati prije koncerta želeći se približiti svojim idolima. Koncert počinje točno na vrijeme a prvi bend na pozornici je Ava Inferi, portugalski bend koji na vrlo specifičan i melankoličan način dočarava osjećaj frustracije i mizerije koji život ponekad stavlja pred nas ali istovremeno donosi slobodu i neovisnost kojoj svi toliko težimo. Ava Inferi  konceptualno je vrlo zanimljiv bend ali dojam je da se nikako nisu uspjeli uklopiti u koncept ovog festivala predvođenog velikanima švedskog dark metala Tiamat.
Nakon Ave Inferi na pozornicu izlaze The 69 Eyes. Već uvodni taktovi pjesme „Cry Little Sister“ sa soundtracka kultnog vampirskog filma „Lost Boys“ koji najavljuju fenomenalnu finsku petorku izazvali su oduševljenje u publici. A kada su uz taktove pjesme „Framed In Blood“ članovi benda redom istrčali na pozornicu podno iste je zavladao pozitivni kaos. Razdragana publika od prve je do posljednje sekunde pratila svaki pokret na pozornici entuzijastično pozdravljajući svaku novu pjesmu koja je satkala mrežu pomno odabranog presjeka najupečatljivijih trenutaka bogate karijere jednih i jedinih helsinških vampira koji ove godine obilježavaju svoj 20. rođendan. „Framed In Blood“,  „Gothic Girl“, „The Chair“, kultna „Brandon Lee“, duboka i s punim značenjem „Stolen Season“, „Betty Blue“, atmosferična „Stigmata“, „Feel Berlin“, „Lost Boys“, „Never Say Die“, „Rocker“, „From Dusk ‘Till Dawn“….. i kraj nastupa došao je prebrzo i pomalo neočekivano. Bend pozdravlja entuzijastičnu publiku i nestaje u mraku. No ne zadugo jer povici i dugi pljesak vraćaju ih na pozornicu. No ipak, nakon 80-ak minuta žestokog Goth’n’Rolla u potpunosti podivljala publika morala je pozdraviti bend do neke sljedeće prigode a oni su svoj set zaključili na najbolji mogući  način, svojom vizijom legendarne pjesme „L.A. Woman“ koja na The 69 Eyes način zvuči istovremeno i kao The Doors i kao Billy Idol. Pomislila sam, Tiamat sada neće imati lak posao. Jer, The 69 Eyes osim što besprijekorno odrađuju svoj glazbeni dio „posla“ vrlo su zanimljivi i sami po sebi, snažne osobnosti, a uz fenomenalan kontakt s publikom svaki put iznova prouzroče – lom!
A onda…. iz grotla Goth’n’Rolla koji je zažario žilama svih u publici pred istu izlaze istinski velikani švedske dark/metal scene – Tiamat. Predvođeni karizmatičnim Johanom Edlundom već su nakon prvih taktova obuzdali uzavrelu atmosferu u dvorani i publiku poveli na mračno i melodično putovanje od „Astral Sleep“ do „Amanethes“. „Will They Come“, „Raining Dead Angels“, „Cain“, „Until the Hellhounds Sleep Again“, „Do you dream of me?“, „Vote For Love“, „For Her Pleasure“, „Brighter Than the Sun“. Publika u totalnom transu. Prepuštena neodoljivoj dubini vokala Johana Edlunda i slojevitim i dubokim melodijama. Kao i sa The 69 Eyes prije njih, kraj dolazi prebrzo. No, publika bez imalo poteškoća i Tiamat doziva na bis a bend se predanim poklonicima zahvaljuje fenomenalnim izvedbama „Gaie“ i „The Sleeping Beauty“.
U potpunosti opijena atmosferom i valovima emocija koje su podigli The 69 Eyes i Tiamat sljedećeg jutra krećem put Beča očekujući od Szene i austrijske publike još više!
Hellhounds, dan drugi. Beč omotan snježnim šalom baš kao i Budimpešta svojim je licem snježne kraljice garantirao atmosferu dostojnu Hellhounds festivala.
Szene Wien, prostor kultan sam po sebi bio je središnje mjesto 19. dana mjeseca veljače 2009. godine. I baš kao i u Budimpešti dva dana ranije, nakon domaćeg benda Lydias Gems pred austrijsku publiku izlazi Ava Inferi. Nakon što u Budimpešti u meni nisu pobudili neki posebni interes odlučila sam im dati drugu priliku u ovom manjem, intimnijem prostoru. Pa ipak, unatoč zanimljivoj konceptualnoj slici Ava Inferi nije bend zbog kojeg bih u budućnosti prevalila značajnu brojku od nekoliko stotina kilometara.
Szene Wien nekoliko je sati prije nego su izašli na pozornicu odisala bojama i simbolima The 69 Eyes koji su se susretali na svakom koraku i kako se trenutak njihovog nastupa bližio tako je i nestrpljenje u publici raslo. Kada su izlazak finske petorke najavili stihovi: „ A last fire will rise behind those eyes / Black house will rock, blind boys don’t lie / Immortal fear, that voice so clear / Through broken walls, that scream I hear“ klubom se prolomio vrisak a The 69 Eyes izašli su pred podivljalu bečku publiku. Set lista poput one u Budimpešti, ispunjena kultnim pjesmama koje su obilježile ne samo prvih 20 godina karijere The 69 Eyes već i određeni broj godina svih koji su u Szene Wien došli zbog njih izazvala je transatično raspoloženje koje je trajalo od uvodne „Framed In Blood“ do zaključne „L.A. Woman“ koju su na ponovljenom bisu u standarno fenomenalnoj izvedbi The 69 Eyes izveli pred solidno popunjenom Szene-om. I što reći? The 69 Eyes uvijek su iznova zanimljivi, prepoznatljivi, inovativni, vatreni…. i sve ono što ih čini jednim, jedinstvenim i neponovljivim Helsinki Vampires, jednako predanim, entuzijastičnim i dosljednim sebi, baš onakvim  kakve ih volimo.
Pa ako sam na trenutak i pomislila kako Tiamat nakon The 69 Eyes neće imati lak posao, Šveđani su me uvjerili u suprotno. Prostor intimniji od budimpeštanske dvorane Petöfi osvojili su s lakoćom, već samom pojavom na pozornici. A kada su zasvirali „Will They Come“ i time otvorili svoj set publikom se prolomilo oduševljenje. Pa iako nećete očekivati da za vrijeme Tiamat seta publika frenetično vrišti nakon svake pjesme, njihova je komunikacija s publikom na zavidnoj razini a u intimnijem prostoru doseže nit na kojoj se, slučajno ili stjecajem okolnosti i harmoničnih emocija, ispunjavaju i glazbene želje. Tiamat su ne samo vrhunski glazbenici nego i impresivne osobnosti i nakon što ih jednom vidite uživo jasno vam je zašto sa tolikom lakoćom njihove pjesme poput „Wings of Heaven“, „Divided“ ili „Equinox of the Gods“ osvajaju poklonike diljem svijeta.
Hellhounds festival zaista je bio potpun doživljaj i bez  Scream Silence i Novembre koji spletom okolnosti nisu nastupili na istom i jedan od onih koje nepogrješivo treba klasificirati kao „must see“ ukoliko se ubrajate u poklonike gothic rocka/dark metala stoga – „until the hellhounds sleep again“.

Izvještaj i foto: Ivana Sataić (ivana@venia-mag.net)