Neka se jednom dogodi i to da se iz Zagreba “spuštamo” na koncert. Razlog je bio predobar – Evergrey. Kako mi je to bilo prvi put u Kocki, nisam mogla ne razgledavati prostor. Prvo što mi padne na pamet jest – neobičan. A još kad su me proveli svim tim podzemnim hodnicima pomislih da ću se sigurno izgubit.
I usred te svoje neobičnosti, prostor je vrlo zgodno koncipiran. Štoviše jako mi se svidio. Bar dok prva predgrupa nije izašla na stage.
A što drugo do – zvuk. Domaći Stimulans je dao sve od sebe, ali sa zvukom nešto ozbiljno nije štimalo, tako da sam se upitala što će bit kad Evergrey krene sa svirkom. Stimulans je solidno odradio svoje pred nekolicinom gledatelja.
Nakon njih stage su zauzeli Talijani – Chaoswave. Ne znam kako bi ih opisala jer me se nisu osobito dojmili ni u kojem smislu tako da sam ih doživjela kao nužno zlo koje mora proći do trenutka koji svi očekujemo. Ono što sam primjetila dok su nam Talijani tratili vrijeme je da su se CD-i i majice itd. od Evergreya vrlo dobro prodavali.
Oko ponoći izlaze Evergrey. Otvaraju pjesmom s novog albuma – Fear. Okrenuvši se, primjetila sam da se klub napunio i da je atmosfera odlična. Kako je prvi red što se tiče zvuka u Hrvatskoj svugdje loš, odlučila sam se ne obazirati na to, već uživati u blizini benda i vibracijama. Uslijedila je As I Lie Here Bleeding, a iza nje meni najdraža s Torn – Soaked. Ono što mi je bilo neobično i čega sam se lagano odvikla, a sad ću se opet morat privikavat, jest da unatoč zabrani pušenja Splićani puše. Njih zakon očito nije omeo.
More Than Ever, She Speaks to the Dead, Watching the Skies i nezaboravna – In Remembrance. Svakom novom pjesmom atmosfera u klubu je bila užarenija pa se dalo primjetiti da je u tom trenutku najveća zamjerka klubu to što je bio mali za ovakav događaj. No, izvrsno raspoloženi Evergrey je nastavio sa Blinded, End of Your Days, The Masterplan – koji mi je u Zagrebu bio zanimljivije izveden uz pomoć publike, no, ne želim sad sitničarit, bilo je fenomenalno. A onda su krenuli laganije s Words Mean Nothing, a nakon nje I’m Sorry koju su valjda svi uglas otpjevali.
Meni najveće iznenađenje set-liste bila je zadnja stvar s Inner circle – When the Walls Go Down. Iza nje Recreation Day, a zatim jedina s Torn za koju (zasad) imaju video – Broken Wings. Kao šećer na kraju odsviran nam je A Touch Of Blessing. Što reći, nego – odlično.
Svega 5 minuta nakon što su sišli sa stagea i smjestili se, krenuli su se fotkat s fanovima, dijeliti autograme. A red je bio popriličan. Divim im se kako im se onako mokrima dalo družiti. Očito su bili odlično raspoloženi. Tom je izjavio da mu je ovaj koncert bio 5 puta bolji od onog zagrebačkog. OK. I meni se svidjela promjena ambijenta, lica koja uvijek viđam na koncertima, morska klima, organizacija (jer je sve teklo onako kako je bilo i najavljeno), druženje s bendom nakon koncerta. Jedino što mi se nije svidjelo je vrijeme provedeno u autobusu, no, zbog ovakvog koncerta bih bez problema do Splita – svaki dan.

Izvještaj i foto: Gordana Beraković (gordana@venia-mag.net)