Jedna od najvećih međunarodnih društveno osviještenih zvijezda po drugi je put posjetila Hrvatsku. 2002. je Manu svirao na zagrebačkoj Šalati, a ovog je puta nastupio u pulskoj Areni, mjestu s kojim su se i on i bend i publika savršeno saživjeli i koje kao da je stvoreno za nastupe ovog tipa.
Manu je rođeni Francuz španjolskog podrijetla, koji danas živi u Barceloni, govori više jezika i pravi je svjetski putnik, voljen i slušan posvuda, ali ipak najviše u Europi i Južnoj Americi. Utjecaji mnogih europskih i svjetskih kultura odražavaju se u šarenilu i živahnosti njegovih nastupa te raznim zvukovima koji se čine specifičan spoj u njegovoj glazbi.
Njegov je nastup bio prava mediteranska fešta nabijena emocijama, adrenalinom i s puno pozitivne životne energije. Koncert je započeo energično i takav je, s intervalima u koje su ubačene laganije pjesme, ostao do kraja.
Manu je najavio da će svirati najmanje dva sata i tako je i bilo. Osobno sam se nadala i dužem nastupu, no pitanje je bi li to itko izdržao. Jer, dva sata Manuovog koncerta nisu bilo kakva dva sata, to su dva sata neprestanog skakutanja i plesa, što vas psihički ispuni, ali fizički poprilično iscrpi. Ali osjećaji koji se dobiju zauzvrat kroz glazbu i zajedništvo benda i publike, nešto su izuzetno vrijedno i neopisivo – to naprosto treba doživjeti i osjetiti.
Predgrupa pulskom koncertu bili su naši domaći dežurni veseljaci Gustafi. Nažalost, došla sam na vrijeme da bih čula tek zadnje dvije-tri njihove pjesme, ali vjerujem da su bili dobri kao i inače, tim više što su bili na svom domaćem terenu. Inače ih je uvijek lijepo čuti, ali ovog puta je uzbuđenje pred Manuov koncert bilo jednostavno preveliko da  bi se slušalo išta drugo.
Prigovori iz publike organizatorima ticali su se malog broja (slovom i brojkom: dva – 2) štandova s pivom, pa su redovi za piće djelovali beskonačni. Iako, pisca ovih redaka nikakva žeđ ne bi bila natjerala da propusti ni pet minuta koncerta, a kamo li dvadesetak i više minuta, koliko su neki žrtvovali. No, svakom svoje. Organizator je mogao i bolje, ali zato je bend dao sve od sebe.
Manuov bend, Radio Bemba Sound System, izašao je na pozornicu nešto prije deset sati, a kad je malo poslije pred publiku stigao i sam Manu, fešta je mogla početi – krenulo je standardnim prelijevanjem pjesme u pjesmu, bez odmora, veselo i žestoko. Redale su se dobro znane stvari – “Panik Panik”, “Politik Kills”, “Me Gustas Tu”, “Mr. Bobby”, “Merry Blues”, “Clandestino”, “Mentira”, “Desaparecido”, “Welcome To Tijuana”, “Rumba de Barcelona” s čestim energičnim upadima “Radio Bembe”. Oko sredine koncerta odsvirali su “Rainin In Paradize”, prošlogodišnji hit i prvi singl s aktualnog albuma “La Radiolina”. Pred kraj koncerta, nakon kojih sat i pol svirke, krenuli su još neki hitovi, među kojima i “Bongo Bong”, pjesma s kojom je Manu postao poznat kao solo izvođač. Nakon kratke pauze i izbivanja s pozornice, a uslijed skandiranja publike, Manu se očekivano vratio na bis, na kojem smo čuli i par najpoznatijih pjesama njegovog bivšeg benda Mano Negre, odlične stvari “Mala Vida” i “Soledad”. Nakon što je predstavio članove Radio Bembe, uslijedilo je par pjesama koje je odsvirao na akustičnoj gitari i otpjevao s publikom, čime je smirio atmosferu i pripremio publiku za kraj koncerta.
Nekoliko je puta tijekom nastupa pozdravio publiku i rekao da će se on i bend uvijek rado vraćati u Hrvatsku – e, pa držimo ga za riječ! Jer ovakvih nastupa se čovjek ne može zasititi. Koliko je Manu iščekivan i dobro primljen u Puli, pokazuje i činjenica da je Arena bila puna – prema Glasu Istre, na koncertu je bilo oko 12 tisuća ljudi. Bio je to divan prizor, kako za publiku, tako vjerujemo i za ekipu na stejdžu – iako je uvijek lijepo vidjeti prepune klubove i stadione, takva atmosfera je u Areni uvijek posebnija nego u bilo kojem drugom prostoru, pa su tisuće uzdignutih ruku na tribinama i pred binom bile zaista impresivne.
Općem odličnom dojmu koncerta dodajmo i to da je ulaznica koštala 200 kuna (isto koliko i na Šalati prije šest godina, iako su se cijene ulaznica otad poprilično porasle!), što je navodno tražio sam Manu, kako ljudima koncert ne bi bio preskup, te je zbog toga zatražio manji honorar od ponuđenog. Također, tražio je da ne bude smješten u hotel s pet zvjezdica kao ostali izvođači njegovog ranga. Ta se jednostavnost i neposrednost kako u stavu i postupcima vide i u njegovom nastupu; toplom obraćanju publici koja to svakako zna osjetiti – i uzvratiti.
Na kraju, jedino što se još može poželjeti je – da se sve ovo ponovi još koji put!

Izvještaj: Sara Profeta
Foto: muzika.hr