Konačno smo dočekali i tu nedjelju – Iron Maiden, alfa i omega heavy metala, po treći su put došli nastupiti u Hrvatsku. Bio je to velik događaj, tim više što su prvi put ovdje bili davne ’86., a zadnji put prije pet godina. Bend je trenutno pri kraju svjetske turneje na kojoj sviraju isključivo stvari iz 80ih godina, pa se ona prigodno zove “Somewhere Back In Time Tour 2008”.
Procjene su da se na Poljudu okupilo 20 do 25 tisuća fanova Mejdena sa svih strana Hrvatske i susjednih zemalja, što je dvostruka brojka od njihovog posljednjeg koncerta u Velikoj Gorici. Dakle, vjerojatno je da bi se sljedeći put moglo ostvariti ono što je Bruce rekao: “Sljedeći put neka svatko od vas povede po jednog prijatelja, pa ćemo rasprodati koncert!”.
Koncert je bio najavljen za 21:30, a počeo je točno sat vremena kasnije i trajao do dvadesetak minuta iza ponoći. Neki su se bunili zbog kašnjenja (navodno zbog kašnjenja Bruceovog leta, pošto je on zadnji dolazio u Split, ostatak benda se već dan ranije muvao gradom), no ne vidim razloga za to – ovdje je to najnormalnija stvar na svijetu, dakle, čemu čuđenje. Uostalom, budimo iskreni – ako se ikoji bend na svijetu isplati čekati, onda su to Mejdeni.
Predgrupe splitskom koncertu bili su Lauren Harris (treba li spominjati da je ona kćer Stevea Harrisa?) s pratećim bendom, te domaći Rising Dream, koji su zvučali korektno, ali nisu baš privukli neku pozornost. Lauren je već tradicionalno zanimljiva samo zbog prezimena, tako da, što se predgrupa tiče, s njima ili bez njih, publici je bilo sasvim svejedno. Ljudi su se šetali do šanka ili do WC-a (kojih je, usput budi rečeno, bilo puno premalo i to je, uz loš izbor pića, jedan od većih prigovora organizatoru i sponzoru – Ožujskom), sjedili na podu i kratili vrijeme do Mejdena. Neposredno prije samog početka, puštana je razna glazba da se zabavi ekipu, a kombinacije su bile nadasve zanimljive – od Led Zeppelina, preko HIM-a do Judas Priest.
A onda je krenuo UFO s “Doctor Doctor” kao najava samog koncerta, te potom Churchillov govor, dobro znani uvod u “Aces High”. Publika je istog časa pala u kolektivni trans, počela skakati i pjevati s Bruceom. Uslijedila je uvijek veličanstvena “2 Minutes To Midnight”, pa zatim meni osobno najiščekivanija pjesma na ovom koncertu – predivna “Revelations”.
Na pozornici je bilo žestoko, Bruce je opet pokazao kako je u formi skakućući uokolo (ovaj put se ipak nije penjao po skelama, kao što je znao raditi na proteklim turnejama), te je mijenjao rekvizite ovisno o pjesmi, kao što se mijenjala i scenografija, koja se na ovoj turneji najviše temelji na albumima “Powerslave” i “Somewhere In Time”, zbog čega se i Eddie na pozornici pojavio u dvije verzije, kao mumija s prvog, te u futurističkoj verziji s drugog albuma.
Ostatak benda je, kao i uvijek, bio na razini – svi su svoj posao radili maksimalno profesionalno, no ono što posebno uvijek isponova oduševljava uživo kod Mejdena nije njihovo očito tehnički savršeno vladanje instrumentima, već to da daju dojam da svoj posao ne rade, već žive i unose se u svaki koncert s puno emocija i energije, te se nimalo ne štede pred svojim fanovima. I to zaista vrijedi za svakog pojedinog člana benda, što ih čini jednim od must-see bendova za bilo kojeg rock fana, pa i one koji ih inače uopće ne slušaju.
Bruce je bio dobro raspoložen, te je između pjesama komentarima zabavljao ekipu i pokazao da postoji još jedan showman u bendu osim Nicka. Tako je “Rime of the Ancient Mariner” najavio riječima: “This is what not to do/When a bird shits on you”. Šalu na stranu, izvedba te pjesme, koju se jako dugo nije moglo čuti uživo, bila je jedan od vrhunaca ionako odličnog koncerta, kojem, što se samog benda tiče, ne mogu naći ama baš nikakve zamjerke.
Neki od nas bi možda bili voljeli čuti nešto drukčiju set-listu, s nešto više manje poznatih pjesama, no to su bile samo ideje prije koncerta – jednom kada su krenulei “Iron Maiden”, “Fear of the Dark” ili “Run To The Hills” nije mi ni najmanje smetalo što ponovo uživo čujem te pjesme, a ne neke rjeđe jer ipak postoji razlog zašto neke pjesme već treće desetljeće ne silaze sa set-lista njihovih koncerata – naprosto savršeno zvuče uživo i podižu energiju u publici. Mejdeni definitivno imaju mnogo odličnih pjesama koje su i bolje od nekih koje uvijek sviraju, ali činjenica je da neke pjesme bolje funkcioniraju uživo od drugih, bez obzira na općenitu kvalitetu.
Čuli smo tako i “Heaven Can Wait”, za vrijeme koje su sretnici iz hrvatskog fan-kluba dobili priliku popeti se na binu s bendom i otpjevati poznati refren – lijepa je to mejdenovska tradicija. Svirali su još i “Can I Play With Madness”, “Moonchild”, “Clairvoyant”, “Number of the Beast”, ali i “Fear of the Dark”, jedinu od pjesama na koncertu koja je nastala nakon 1990. Bio je to itekakav show – Janick je izvodio svoje akrobacije s gitarom, veličanstvena se scenografija mijenjala, Bruce je mahao engleskom zastavom na “The Trooper”, bilo je vatrometa, Eddie je izgledao bolje nego ikad, u svakom slučaju, bio je to potpun audio-vizualni doživljaj.
Tada je Bruce krenuo predstavljati članove benda, pri čemu je najveći pljesak i najviše oduševljenja izazvao bubnjar Nicko. Nakon jednog bisa, koncert je završen s “Hallowed Be Thy Name”. Drugog bisa nije bilo unatoč skandiranju u publici, pretpostavljam zato što je bila prošla ponoć, a i svirali su gotovo dva sata, od čega više nije ni bilo predviđeno.
Sve u svemu, bio je to svakako jedan od koncerata za pamćenje i s pravom nazivan u novinama jednim od dva (drugi je naravno Manu Chao) najveća koncerta sezone. Ako mene pitate, bili su to koncerti koji su vrijedili za nekoliko sezona, a ako nam i sljedeće sezone budu ovakve, morat ćemo svi naći dodatne posliće jer ovakve stvari koštaju, ali – ne propuštaju se ni za što!

Izvještaj: Sara Profeta
Foto: dominionart.net