U Boogaloo su nam dva dana nakon Britanaca Anti-Nowhere League stigli nešto drukčiji punkeri – Kanađani The Real McKenzies, bend po mnogo čemu poseban. Ne samo po energičnosti, ne samo po odličnom kontaktu s publikom, ne samo po sposobnosti da naprave feštu i pol, već prvenstveno po svom zvuku. Da, imamo dosta punk bendova pod utjecajima irske glazbe, ali koliko ih ima na svjetskoj sceni koji sviraju punk pomiješan sa škotskim elementima? Uglavnom, The Real McKenzies su doživljaj sami po sebi, a zagrebačka (i ne samo) publika to jako dobro zna. Bend predvođen odličnim pjevačem Paulom McKenziejem sinoć je treći put gostovao u Zagrebu, dva tjedna od početka trenutne turneje, prigodnog naziva Kilt ‘Em All!. Prethodnim koncertima nisam prisustvovala, ali ako su bili otprilike kao sinoćnji, propustila sam puno. A i vi ste, ako niste bili! No, sudeći po dobrom provodu koji je publika dobila, a bome se ni bend nije bunio, možemo slobodno očekivati da će nas kanadski Škoti pohoditi još koji put, tako da ako ste ih ovaj put propustili, nemojte ni slučajno ponoviti istu grešku sljedeći put!
Predgrupa McKenziesima bili su zagrebački punk rockeri Spierdalaj. A pošto sam ja ipak u nekim stvarima tipični pripadnik ZG scene, propustila sam predgrupu jer sam u klub ušla tek nešto prije 11 sati. Što je šteta, zapravo, jer kolko sam Spierdalaj čula na njihovom myspace-u (a na spierdalaj.blog.hr imate i zadnji demo za skinut), dečki čisto simpatično zvuče. No, ipak su iz Zagreba, tak da će biti još prilika za čut ih, nadam se, uskoro.
Uglavnom, za mene je koncert počeo in medias res, iliti, glavom u zid – s ulaza ravno na McKenziese, koji su odmah počeli žestoko i melodično. Odmah se stvorio pogo pred binom, i to pošten pogo, tak da stajat odmah na rubu nije baš bila najsigurnija pozicija za provest koncert, no, preživjesmo.
Real McKenziesa na stageu ima šest – od standardne rock postave, tu su Paul McKenzie za mikrofonom, Dirty Kurt i Bone na gitarama, Little Joe na basu, Sean za bubnjevima, a pored toga imaju i svirača gajdi, odličnog Matthewa MacNastyja. Dečki su, osim glazbeno, i vizualno fenomenalna pojava, skakuću po stageu u svojim oriđiđi kiltovima i općenito kompletnoj opremi (da, da, i kilt i one lude torbice i dokoljenke!), al s nešto manje tradicionalnim frizurama. Uglavnom, na koncertu se čini da sve to rade prvenstveno za svoju zabavu (a nešto slično piše i na njihovom službenom sajtu), a to što se još tisuće ljude odlično provode zajedno s njima, dodatan je plus.
Svirali su, među ostalima, i Best Day Until Tomorrow, Scots Wha’ Ha’e – koja zvuči kao svojevrsna himna benda, zatim Whiskey Scotch Whiskey, Bastards, a na bisu je posljednja bila Bugger Off. Tamo negdje oko zadnje pjesme, bendu se na stageu pridružilo petnestak fanova, koji su se okupili oko Paula i svi zajedno zagrljeni pjevali. To je samo jedan od pokazatelja odlične komunikacije frontmena McKenziesa s publikom, a ne treba zanemariti ni ostale članove benda, koji općenito na bini nisu imali mira. Općenito je bilo dosta stage divinga, što je naravno, oduševljavalo redare, no čini se da su ovaj put poslovično žestoki bugalovski redari bili mrvicu mirniji od uobičajenog. Možda su i oni bili pod dojmom, pa im je umjesto da naguravaju uokolo ekipu došla volja da obuku kilt, drmnu jedan viski i uskoče u pogo?  Tko zna. Mnogi su iz publike napravili upravo to, tako da se moglo vidjeti parove obučene u jednake karirane suknjice. Nakon koncerta, koji je trajao dobrih sat i pol, nastavilo se druženje ispred backstagea, gdje su se pojedini članovi benda pojavili isti čas nakon što su napustili pozornicu. Uslijedilo je potpisivanje ulaznica i CDova, fotkanje i brzinski razgovori – sve u svemu, dečki su se još jednom iskazali u svojoj pristupačnosti. Dakle, sljedeći put kad saznate da su The Real McKenzies u pohodu na vaš grad, ne propuštajte ni slučajno taj Ceilidh! (=keltska riječ za danonoćni ludi tulum, koju Mckenziesi navode kao razlog postojanja benda)

Izvještaj: Sara Profeta