U srijedu 22. studenog u klubu Boogaloo nastupala su četiri benda koja su trenutno zajedno na turneji: To/Die/For (headlineri) i Sinamore iz Finske, Das Scheit iz Njemačke, te slovenski Indigo Child. Koncert je počeo dosta rano, oko 8, no s obzirom na broj bendova i činjenicu da se ipak sve zbivalo usred radnog tjedna, to je sasvim razumljivo. Prvi su nastupali Slovenci Indigo Child, vrlo dobar bend koji svira dosta tipičan gothic metal (no, budimo realni, što se još ima za izmisliti u tom žanru?), ima pjevača i pjevačicu, koji su oboje zavidnih glasovnih mogućnosti, a bome se i dobro snalaze na stage-u. Mlada je dama bila, po svim pravilima žanra, odjevena u krinolinu i korzet, dam ruku i vatru da bi joj svaka cura iz (nažalost zastrašujuće malobrojne) publike dotične komade odjeće bila rado preotela. Sve u svemu, bend je vizualno i zvučno usklađen, dobro funkcionira i vrijedi ga poslušati!
Nakon njih uslijedili su Sinamore, mladi finski bend kojemu je ovo prva turneja. Dečki, doduše, zajedno sviraju već poduže vrijeme (tamo negdje od ’99.), no tek su se nedavno uspjeli probiti van domaće scene, koja je, kao što svi dobro znamo, itekako bogata mladim i perspektivnim bendovima gothic provenijencije u širem žanrovskom smislu. Sinamore doista zvuče finski, što nipošto ne znači da su glazbeno ograničeni. Svojih su nešto više od pola sata odsvirali s puno energije i nadahnuća, te su si definitivno priskrbili još kojeg fana u ovoj našoj maloj domovini, a sigurna sam da će do sljedećeg puta kad nas posjete taj broj biti još mnogo, mnogo veći. Pjevaču Mikki ide petica iz pristupačnosti u komunikaciji s publikom, a ostalima veliki pljesak zbog jednako dobro obavljenog posla!
Nakon Sinamore-a, stage su zaposjeli Njemci Das Scheit . Na prvi pogled bilo je očito tko im je uzor, ako ne cijelom bendu, a ono barem pjevaču – definitivno dobar stari majstor Marilyn Manson. Zanimljivo je bilo da mu dotični nevjerojatno sliči. Uglavnom, Das Scheit su audio-vizualno negdje između MM-a i Rammstein-a i čini se da se ni ne trude biti previše originalni, a možda su se samo pomirili s tim da je u rock’n’rollu već sve izmišljeno (a ako i nije, pored ovakvih to nikada ni nećemo saznati), no bez obzira na to, nisu ni dosadni, ni loši. Zapravo su sasvim dobar bend, koji bi, kako bi se izdvojio iz mase, trebao tek malo više poraditi na imidžu. Nisam imala priliku odgledati cijeli njihov nastup, no dobar dio koji jesam mi je bio dovoljan da zaključim da su, unutar svog žanra, interesantni i vrijedni pažnje. A da ipak znaju iznenaditi, pokazali su obradom Black-a, pjesmom Everything Is Coming Up Roses, koja naravno nije bila bolja od originala, ali je bilo vrlo zanimljivo čuti je u drukčijem, mnogo žešćem aranžmanu.
Posljednji te večeri nastupali su To/Die/For, headlineri cijelog putujućeg mini-festivala. Žestoki i nabijeni od prve note, T/D/F su odradili svoj dio posla po svim pravilima zanata. Pjevač Jape se naskakutao po bini, dok je ostatak benda zdušno izvlačio poznate nam melodije i žestoke ritmove iz svojih instrumenata. Nastup im je trajao nešto više od sat vremena, tijekom kojih smo čuli “Hollow Heart”, “Little Deaths”, “Jaded” , “Dying Embres”…. Ekipa, koja se naravno te večeri pojavila samo zbog njih, konačno je došla na svoje. Početak i kraj koncerta bili su zaista nabijeni energijom, dok je dio između bio zapao u monotoniju, no na sreću, to nije potrajalo predugo. Sva su četiri benda ispala vrlo susretljiva u odnosu s publikom — nakon koncerta su svi spremno potpisivali ulaznice, te se slikali sa starim i novostečenim fanovima. Cijela je večer bila odlična, odnosno bila bi za pamćenje, samo da nije posjećenost bila tako slaba. Naprosto je bilo šteta za vidjeti toliko dobrih bendova, koji su na pozornici dali sve od sebe, kako sviraju pred dva reda ljudi. Djelomično je za takav neugodan dojam kriv i sam prostor – Boogaloo je, naime, prevelik za većinu događaja koji se u njemu odvijao, što daje osjećaj slabe posjećenosti čak i kada to nije objektivna činjenica. Nažalost, ovog je puta bila. I to je ujedno jedina zamjerka tome koncertu. Raspoloženje u bendovima i u publici je unatoč tome bilo jako dobro, te se možemo samo nadati da će nas se dotična ekipa sjetiti i na sljedećoj turneji, te da ih tada nećemo razočarati.

Izvještaj: Sara Profeta
Foto: Ivana Sataić (ivana@venia-mag.net)