Mjesto i vrijeme radnje: Zagreb, klub Boogaloo u četvrtak navečer. Vani pada kiša, a i radni je dan, što definitivno opravdava malo preslabu posjećenost te večeri. U nešto manjem klubu, to ne bi toliko došlo do izražaja, no eto, što je tu je. Prvi od tri koncerta Posthuman-a u Hrvatskoj je bio pred nama. Dan kasnije su svirali u pulskom Uljaniku, nakon toga u Beogradu, te za Prvi svibanj u riječkoj Booci prije povratka u Italiju. U kasnijem brzinskom razgovoru s gitaristom, saznala sam da su iz Ancone, koliko mi je poznato, inače ne toliko glazbeno istaknutog grada kada se o talijanskoj glazbi radi. No, ono što je vrlo bitno za shvaćanje njih kao benda je činjenica da je Marilyn Manson nešto vrlo blisko božanstvu u svijesti talijanskih dark alternativaca, te da uživa popularnost i odanost fanova koju vjerojatno ima još samo u SAD-u, odnosno – ili bi ubili za njega, ili bi ubili njega (otprilike su tako podijeljeni stavovi o njegovoj glazbi posvuda). Za sebe mogu reći da sam ipak u nekakvoj sredini. Cijenim njegovu glazbu, njegov lik i djelo, ali smatram da je apsolutno prihvaćanje svega što on kaže ili učini nešto čime ni on sam ne bi bio oduševljen. Nije Manson najoriginalniji izvodač na svijetu, ali primijetili ste da, na svoj uvrnuti način, uvijek pokušava reći klincima da misle svojojm glavom. Čini se da su Posthuman (ili, bolje rečeno, određeni članovi benda) neke njegove poruke shvatili predoslovno. Bez odmaka, bez zdrave doze kritike i da, cinizma i humora. A možda ih sve to samo jako dobro zabavlja, ne znam. No, činjenica je da se pjevač u svakom trenutku trudio samo što više nas šokirati (a meni je gotovo došlo da mu kažem “…and the shock is all in your head”). Zaboravivši na to da su u publici uglavnom Mansonovi fanovi. Koje više ništa ne može šokirati…
S druge strane, možda se on samo trudio što vjernije nam prenijeti Mansonove nastupe, jer budimo realni, zašto ljudi idu na koncerte cover bendova? Pa da bi prikratili vrijeme između dvije turneje originala.
Prisustvovala sam samo jednom koncertu dotičnog originala, i to onom nedavnom u Puli. Taj je, naravno, bio ‘kamilica-izdanje’ za malu uspaničenu Hrvatsku, no svatko je vidio bar još pokoju snimku iz Amerike, pa neke ranije radove, pa sve te silne zabranjene spotove. Znamo tko je Manson i što predstavlja. No dobro, možda neki vole da im se to ekspličitnije objasni. Ima nas koji ipak više volimo metaforu, al’ ajde. Nego, krenimo ispočetka. Predgrupa našim Talijanima, bila je dobro nam znana domaća Phantasmagoria, s novim promjenama u postavi – ovaj put bez Ane na back-vokalima. Osobno, ali i u kratkoj razmjeni mišljenja u publici, morala sam primjetiti da nam nedostaje. U tih par godina u bendu, navikli smo se na nju i njen je glas mnogim aranžmanima dao poleta. No, ova i ovakva peteročlana Phantasmagoria bila je uobičajeno dobra i pružila nam zadovoljavajući nastup. Pa i više od toga, barem meni na “Gimme Gimme Gimme” i “Gimme Shelter”. Zadnjih godina sam ih zaista puno puta gledala i mislim da im je ovo bio još jedan solidan koncert u nizu. I još veliki plus za angažiranje Branimire za klavijaturama, nju je zaista neobično, ali i vrlo zanimljivo gledati u bendu poput Phantasmagorije. Nastup je započeo s “Lucretia, My Reflection”, te se nastavio s mnogim dobro nam znanim i dragim pjesmama. Zanimljivo je bilo što je tijekom cijele večeri dio publike ispred bine bio mnogo mirniji od onih udaljenijih, koji su se cijelo vrijeme razbacivali u svom svijetu. Čini se da je ovaj put publika došla s različitim namjerama, neki da bi vidjeli nastup i doživjeli koncert, a drugi samo da bi se dobro naplesali.
Konstanta manjih koncerata po najpopularnijim zagrebačkim klubovima je nedovoljno dobar zvuk. To je bio slučaj i ovog puta, tako da sam uglavnom imala problema s razumijevanjem Tomijevih najava pjesama, no to je tek sporedna stvar. Sve u svemu, dobili smo pola sata presjeka kroz glazbu uglavnom 80-ih, a djelomično su i Posthuman kasnije pridonijeli tome s nekoliko standardnih obrada Mansonovih obrada.
Posthuman su svirali gotovo dva sata i pritom su nam pokazali što oni najviše vole kod Mansona – nešto starije stvari i provokativnost po kojoj je postao poznat. Nažalost, od novijih njegovih stvari nismo čuli toliko puno, nekako sam se nadala da će odsvirati “Golden Age of Grotesque” ili neku sličnu noviju, ne toliko eksponiranu pjesmu. Umjesto toga, dobili smo odličnu “mOBSCENE”, paralelno sa skandiranjem prvih redova pred pjevačem, te istovremenim zavođenjem dotičnog. Zanimljivo je bilo to vidjeti, priznajem. Duh rock’n’rolla na djelu. No, nije bilo grudnjaka od tamnoljubičaste čipke bačenih na pozornicu, tako da nam je ipak uskraćen puni doživljaj.
Pošto sam malo prije ovoga bila na još jednom koncertu nekog cover banda, moram priznati da mi je nevjerojatna euforija koju doživljavju fanovi pred nekim tko, eto, sad predstavlja njihovog idola – praktički ih poistovjećuju, te ovom opunomoćeniku izražavaju sve svoje obožavanje i divljenje, pošto je do “onog pravog” ipak malo teže doći. A Posthuman su upravo to – opunomoćenici; naime, sam im je Brian Warner od krvi i mesa dao blagoslov da ga prestavljaju. I tako se oni predstavljaju na svom sajtu: pjevač Richard ‘Rik’ Christ je Marilyn Manson, gitarist Sonny Lanegan je John 5, basist Egon Lovecraft je Tim Skold, bubnjar Miguel Dönitz je Ginger Fish, a klavijaturist Nessie Zorba je Pogo. Osnovani su 2003. godine, te su čak svirali na prvom europskom Manson Convention-u 2004. god. Predstavnici su talijanskih itekako mnogobrojnih Mansonovih fanova, koji su u Italiji praktički samostalna subkultura. Gotovo nikad nećete čuti da se Mansonovo ime spominje bez titule reverendo ispred. Trenutna turneja Posthuman-a parafrazira posljednju Mansonovu turneju (na kojoj nas je i posjetio), te se zove Against All Sluts. Dotičnu je sintagmu Rik imao crvenim ružem ispisanu na golom torzu tijekom nastupa. Svjestan da je ovdje kako bi nam vjerno dočarao MM-a, bio je prigodno odjeven u, hmm, haltere, čizme (koje su vjerojatno izmamile uzdahe mnogim damama u publici) i… pa, to je uglavnom bilo to. Ah, da, imao je još i dražesnu jaknicu, što se ne bi moglo reći za klavijaturista Zorbu. Dotični je imao elastičnu suknju i remen preko nje. I ništa ispod toga, što ne bi bio problem da nam to ništa nije bilo gotovo cijeli koncert pruženo na uvid. Ok, bar nam je bilo zabavno u prvim redovima! Čitajući guestbook banda, vidjeh da se cure bune, kao smeta im, a kad ono, dečki dijele komplimente za takve odjevne provokacije. Nadasve zanimljivo.
Čim su izašli na stage, oduševilo me ono najbitnije – a to je da Richard totalno skida Mansonov vokal, nevjerojatno! Stvarno bi se čovjeku učinilo da sluša reverenda osobno. Teško je toliko pogoditi nečiju boju glasa. Bend je s čisto glazbene strane potpuno uhodan (na trenutak su se pred kraj počeli raspadati, ali to je možda bilo i namjerno, tako da neću cjepidlačiti?), jako dobro zvuče i svatko korektno radi svoj posao. No, podsjećaju na MM u ranijoj fazi. Možda griješim, i to je sasvim subjektivna stvar, ali meni je to danas nepotrebno. Na kraju krajeva, koliko god oni stvarno, objektivno i subjektivno, bili dobri i zvučali uvjerljivo, tako ne izgledaju. Glazbu se dosta može ‘skinuti’, ali Mansonovu karizmu ne. I baš zato, mislim da su trebali malo skresati vlastite ambicije i zadovoljiti se time da šok prepuste majstoru. No, sigurna sam da dobar dio publike, sudeći prema reakcijama, ne dijeli moj stav. Imali smo i malu demonstaciju castinga za porno glumice, i to odmah na početku koncerta. Naime, jedna je lijepa mlada djevojka pristala doći na pozornicu i ponuditi se Riku za use&abuse. No, više o tome u foto-galeriji.
Tijekom koncerta, Rik se svesrdno trudio prezasititi nas seksualnim aluzijama (blago rečeno) i očigledno je uživao kada bi mu bilo uzvraćeno istom mjerom. Vrlo je živahan i svaka mu čast na energiji, neupitno je da je ima, no kako je troši… demonstrirao nam je pišanje po stageu, nove načine na koje možemo koristiti američku zastavu (da, da, obrisao si je dupe njome… i nije da mu zamjeram), često nam je pokazivao svoju cijenjenu stražnjicu (koja, moram priznati, još uvijek izgleda bolje nego ona dragog mi Mansona) i srednji prst. Što je sve skupa možda bilo i čednije od Zorbe, koji se skrivao iza svojih o lance obješenih klavijatura, ali zaboravio je skriti sve dijelove…
Bubnjara, naravno, jedva da smo vidjeli, a gitarist i bubnjar su bome bili do grla zakopčani. I time su nekako svi stavljeni u Richardovu sjenu. On je, naravno, više puta mijenjao službene kape, po uzoru na Mansona, no više nego na njega, mene je asocirao na Zoota. Da, Zoota iz, sjećate se, Plemena. Časna rijec, isti je!
Pred kraj koncerta, na stage je postavljena visoka govornica koju Manson koristi kada želi aludirati na političare-marionete (ring any bells?), pa se izvija i mrmlja kao uvod u sljedeću pjesmu. Rik nije ni približno tako dobro znao iskoristiti njenu svrhu, no barem smo se prisjetili poruke koju taj dio koncerta obično nosi. Znak na njoj ponovo je pobudio neugodne političke konotacije (munja mnoge podsjeća na oblik slova karakteristican za SS-ovce). Ako su i u pravu oni koji to dovode u vezu, onda to i nije drugo nego još jedna natuknica u finom kritiziranju totalitariz(a)ma kroz povijest i danas. Sam MM je vrlo obrazovana osoba, pa možemo slobodno dati mašti na volju kad tumačimo što je zapravo htio reći. S time se koncert polako bližio kraju, nakon čega je uslijedio after party (započet sa Sisters-ima) i istovremeno druženje s bendom. Dva ujutro, kiša i dalje pada…
Zaključak?
It was so fucking obscene, obscene…
Neke od pjesama koje smo čuli, osim već navedenih: Disposable Teens, Great Big White World, Rock Is Dead, The Dope Show, The Beautiful People, te obrade Sweet Dreams, Tainted Love, Personal Jesus, Spin Me Around,…

Tekst: Sara Profeta
Foto: Ivana Sataić (ivana@venia-mag.net)