Ima jedan grad na rijeci iz kojeg, ponekad se učini, izvire kultura koja je obilježila svijet.
Beč je grad koji već stoljećima zrači tajnovito magičnom privlačnošću i čini se da vrijeme ne urezuje bore na njegovu licu već ga čini sve mlađim i tajnovitijim.
A ako ste 23. veljače 2005. bili u bečkom Planetu Music prisustvovali ste jednom iznimno dobrom koncertu koji je zapoceo kada su Lacrimas Profundere izašli na pozornicu. Odličan njemački bend koji je sa albumom “Fall, I Will Follow” zaplovio Gothic vodama ostavivši iza sebe burkovitu doom fazu potvrdio je svoj status ne samo albumom “Ave End” već i nastupom koji se sastojao uglavnom od pjesmama sa spomenuta dva albuma. “Adorer and Somebody”, “Sarah Lou” ili “To Bleed Or Not To Be” bile su pjesme i više nego dovoljne za ispunjenje svega što se od ovog benda očekivalo a vrlo inspirirana i predana izvedba ne samo pjevača Christophera već i ostalih članova benda oduševljeno nas je dovela do definitvno najupješnije pjesme s albuma “Ave End” – “Amber Girl”. Pa upravo da su svoj nastup i završili tom pjesmom nitko ne bi mogao poreći kvalitetu ovog benda nesumnjivo izraslog iz temelja doom metala koji je u određenoj dozi prisutan i u njihovim novijim pjesmama. Nakon nešto više od 30-ak minuta uživanja u odličnim kako vokalnim izvedbama tako i cjelokupnoj scenskoj slici ovog benda, bend se od publike u bečkom klubu Planet Music oprostio sa pjesmama “One Hopes Evening” i “Ave End”.
Samo nekoliko minuta kasnije kada su se svjetla u klubu na trenutak ugasila bilo je jasno da ce The 69 Eyes, izaći na pozornicu. Kada su izronili iz klupskog mraka i svoj nastup otvorili s pjesmom “Devils” i vrijeme je na trenutak zastalo i oslušnulo. Nažalost, samo na trenutak. Već sljedeceg uslijedila je “Nothing On You”, pa “Betty Blue” i “Christina Death”……. Koliko god će se nekome ove riječi učiniti suludima, The 69 Eyes su bend koji možete nebrojeno puta vidjeti uživo i svaki puta će u vama otkriti novu paletu osjećaja kojima ćete mjesecima kasnije oslikavati sve sumorne dane koji će se truditi obojiti vas u sivo. Posebna je energija koju ovaj bend nosi u sebi i prenosi na svoju publiku i malo je glazbenika danas kojima će isto poći za rukom. Počastivši nas i ovoga puta pjesama sa ranijih albuma poput “Wasting The Dawn” ili “Dawn’s Highway” ovaj su koncert fokusirali najvećim dijelom na pjesme sa albuma “Devils” među kojima su nesumnjivo najveće oduševljenje publike ponijele “Sister of Charity”, “Feel Berlin” i “Beneath the Blue”.
Nesumnjivo, “Brandon Lee” pjesma koja je zatvorila koncert stigla je prerano iako je stigla nakon gotovo 100 minuta punih atoma pozitivne energije što se sa pozornice pronijela publikom. Unatoč neumornom dozivanju publike bend se više nije vratio na pozornicu. Iskreno, nakon ovako energično i predano odsviranog koncerta malo je tko to zaista i očekivao…….

Izvještaj: Ivana Sataić (ivana@venia-mag.net)