Konačno se i trenutno najveća industrial atrakcija pojavila u našem vidokrugu koncertom 25. veljace u Ljubljani, da ne kažem Laibachu. Rammstein je trenutno jedan od prominentnijih bendova takve vrste, a svakako najuspješniji. Dovoljno govori činjenica da preživljava na top listama, što znači da se radi o projektu koji zadovoljava sve zahtjeve suvremene pop atrakcije. O njima se govori, o njima se piše, dovoljno su skandalozni da bi bili interesantni mladim generacijama, dovoljno duhoviti za starije; dovoljno bučni da ih slušaju “ljuti alternativci”, dovoljno koncizni za top listu. Dakle, der Volltreffer, kako god okreneš.
Ljubljanski koncert je održan kao dio turneje kojom se promovirao zadnji album “Reise, Reise”. Po mojem sudu, radi se o albumu koji je pokazao odredeni pomak u njihovom izričaju. Ono što bi “pravovjerni fanovi” nazvali “omekšavanjem”, ja ću proglasiti puno pametnijim ili ako hoćemo, zrelijim odnosom prema glazbi. Teme su više-manje nepromijenjene, dakle, plejada mitoloških likova (uvijek prisutni Seemann u uvodnoj pjesmi na albumu) te malo globalizirano recikliranje Goethea (Dalai Lama).
Dva najveća iznenađenja nose naziv “Los” i “Ohne dich”, “Los” zvuči kao steel guitar Johnny Cash na steroidima, a “Ohne dich” je, vjerovali ili ne, “laganica”!
Što se samog koncerta tiče, prepun Tivoli je dovoljan svjedok popularnosti Rammsteina. Iz Hrvatske je pristigla solidna količina obožavatelja koji su nekoliko sati prije koncerta okupirali sve okolne kafiće.
Kao predgrupu smo mogli vidjeti Apocalypticu, zanimljiv cover bend, čiji me albumi i nisu pretjerano bacili u trans, no uživo svakako imaju smisla.
Rammstein su nastupili po planu i programu, uvodnom “Reise Reise”. Stage je izgledao prigodno glazbenom dojmu, dakle kao križanac “Matrixa” i rane faze željezare Sisak.
Rammstein strahovito puno pažnje polažu na vizualnu stranu svojeg nastupa, pada mi na pamet više potencijalnih usporedbi, no mislim da je cabaret najbliže onome što smo vidjeli.
Primjerice prilikom izvedbe jedne od ponajboljih pjesama s novog albuma “Mein Teil”, Till nam je predstavljen kao hm, “The Butcher Boy”, da citiram naslov knjige Patricka McCabea, dakle, vrlo “nijemofilmni” make up, kuharska kapa, “krvava” pregača i mikrofon u obliku mesarskog noža. Mein Teil po meni najbolje ocrtava Rammstein-filozofiju, referenca na stvaran događaj, dvosmisleni tekst i definitivno ne najmanje važan sastojak – humor.
U načelu, atmosfera je bila na visini od prvog do zadnjeg trenutka, a kao poseban bonus izdvojio bih drugi bis i “Ohne Dich” sa gudačkom pratnjom Apocalyptice te posljednju pjesmu večeri, obradu Depeche Modea “Stripped”.
Dakle, rijetko dobar i rijetko zabavan koncert, na koji se više nego isplatilo otići.

Izvještaj: Valmont