Nakon šest godina iščekivanja da NIN ponovo posjete Europu na pravoj albumskoj turneji ta mi se želja napokon i ostvarila te je 14.6. mjesecima unaprijed bio zabilježen na mom kalendaru kao jedan od koncertnih događaja godine. Svega dva dana nakon završetka Nova Rock festivala praćenog izrazitim vremenskim nepogodama, vrijeme je očito bilo sklono Nine Inch Nailsima jer je to bio prvi jako topli i sunčani dan nakon vikenda.
Nešto malo prije 21:00 sat došla sam pred Arenu, propustivši kao i obično predgrupu, u ovom slučaju Dresden Dolls, mnogo hvaljeni američki glam rock outfit. Ono što sam uspjela uhvatiti od njih bilo je samo zadnjih par pjesama koje sam slusala kod ulaza, a ono sto sam čula zvučalo mi je kao zanimljivi spoj glam-punk-rocka i glasa pjevačice skoro identičnom Siouxsie (Siouxsie And The Banshees) te mi je bilo žao što nisam uspjela čuti više. Nešto manje od pola sata nakon završteka nastupa Dresden Dolls na stage sasvim normalno bez ikakvog koncipiranog redoslijeda izlaze Nine Inch Nails, i to kao Trent Reznor (očito!), Jeordie White (aka Twiggy Ramirez- bivši basista Marilyn Mansona i sadašnji A Perfect Circle), još jedan gitarist i klavijaturist čija imena nisam uspjela zapamtiti i jedan od boljih bubnjara današnjice, Jerome Dillon. ….. I onda je krenulo…. te su se očekivanja potvrdila, ovo je zaista bio jedan od najboljih koncerta ove godine, zapravo u zadnjih nekoliko godina. Trent Reznor je bio pun energije, očito mu bildanje koristi, te je bio u izvanrednoj pjevačko/deračkoj formi. Opet je pokazao da može jednako dobro pjevati (“Something I Can Never Have”, “Hurt”, npr.) i derati se ( “Terrible Lie”, “Starfuckers Inc.”, “Head Like A Hole”). Iako se kad kažem NIN podrazumijeva da je koncert bio savršenstvo što se tiče sounda i muzičke izvedbe, moram još dodati kako se svaki instrument čuo kristalno čisto i toplo, bez ikakvih smetnji i sl. Najveće iznenađenje ovog koncerta meni je osobno bio bubnjar, već dugo nisam čula tako dobrog muzičara uživo. Jeordie White je definitivno dobar basist, a i gitarist, te mu puno bolje stoji ovaj normalni look, nego “I Hate My Parents” karikatura iz vremena dok je svirao s Mansonom. Što se muzike tiče, naglasak je više bio na brzim, rockerskijim stvarima, što je pridonijelo odličnoj atmosferi, no i polagani momenti s “Hurt”, npr. su se savršeno uklopili. “Hurt” je meni osobno bila jedna od najsvijetlijih točaka koncerta, prvo je samo Trent svirao sint i pjevao, a zatim mu se, malo po malo, priključio cijeli band, kada je pjesma začinjena bacanjem sinta i mikrofona. Tijekom koncerta bilo je i naznaka bacanja gitare u publiku, no uz tako energičnu svirku, bilo je i logično da će se band malo prepustiti emocijama, hehe. Malo je specifično što je koncert odsviran u praktički jednom dahu, bez bisa, tj. “Hurt” je bila prijelazna točka koncerta koji je trajao dobrih dva i pol sata. Osim što sam došla do zaključka kako stvari s novog albuma odlično zvuče uživo, oduševila sam se kad sam čula “Dead Souls”, inače obradu Joy Division koja se može naći na soundtracku “The Crow”.
Nine Inch Nails su još jednom potvrdili svoj kultni status na industrial/electro/metal sceni, pošto je njihova muzika zapravo mješavina sveg navedenog i još i više, te se vidjelo kako dobar studijski band može dobro zvučati i uživo, doduše s nekim malim preinakama, ali kao da je to važno.

Set lista:
Pinion
The Frail
The Wretched
Wish
Sin
The Line Begins To Blur
March Of The Pigs
Something I Can Never Have
Hand That Feeds
Terrible Lie
Closer
Love Is Not Enough
Home
Burn
Reptile
You Know What You Are?
Suck
Gave Up
Hurt
Dead Souls
Starfuckers Inc.
Head Like A Hole

Izvještaj: Mina