KING DIAMOND – The Spider’s Lullabye

KING DIAMOND – The Spider’s Lullabye

KING DIAMOND - The Spider's Lullabye

Datum izlaska: 06.06.1995.
Izdavačka kuća: Metal Blade Records
Žanr: Heavy metal
Ocjena: 3,5/5

Prošle godine sam za Noć vještica pisao o Iced Earthovom Horror Showu (2001). Želim stvoriti tradiciju pisanja recenzija albuma koji imaju horor tematiku za ovaj dan, tako da sam ove godine odabrao The Spider’s Lullabye, jer sam već prošle godine spomenuo Kinga Diamonda kao heavy metal horor ikonu. Usput, ovim nastavljam svoj niz albuma iz 1995., tako da će do kraja godine (osim ovoga) biti još samo dvije recenzije.

Postava u bendu kroz 90-e je bila nestabilna. Na ovom albumu osim dvojice standardnih, samog Kinga Diamonda i gitarista Andya LaRaquea, imamo drugog gitarista Herba Simonsena i basista Chrisa Estesa koji su osim na ovom svirali i na The Graveyard (1996) i Voodoo (1998) albumima. Bubnjar Darrin Anthony je, osim na ovom albumu, svirao samo na The Graveyardu. U 90-im King Diamond je imao dva benda (drugi je, naravno, Mercyful Fate) tako da mi je jasno da je teško bilo održavati balans između ta dva. Rezultat toga su albumi koji danas nisu toliko popularni, a očito ni kvalitetom nisu kao što će to poslije 2000. biti Abigail II: The Revenge (2002) i The Puppet Master (2003). Unatoč tome, upravo ti albumi iz druge polovice 90-ih (zaključno s House Of God [2000] albumom) su remasterirani i 2009. ponovo izdani. Dane su im nove naslovnice, a osobno ne vidim razloga zašto bi remasterirali zvuk koji je poprilično dobar. Nije savršen, ali je savršeno uhvatio to razdoblje 90-ih kada heavy metal bio na marginama više nego danas.

Ovo je jedan od dva albuma benda koji nije u potpunosti konceptualan. Prvi takav je bio prvijenac benda, Fatal Portrait (1986), gdje je samo prva polovica albuma činila cjelovitu priču, a na ostatku albuma je svaka pjesma stajala za sebe. Ovdje je situacija obrnuta, jer je prva polovica (točnije, prvih 6) pjesama svaka za sebe, a druga polovica tvori priču.

Album u trajanju od 47 minuta započinje pjesmom From The Other Side, osobnim favoritom s prve polovice albuma. Uz pjesmu Dreams, najmelodičnija pjesma na albumu, a količina falsetta zastupljena u ovoj pjesmi se može mjeriti s ranim albumima benda. Druga pjesma, Killer, je sporija, ali više nabijena atmosferom. The Poltergeist ima još više atmosfere od prije dvije, jer je pjesma o istjerivanju duhova. Od svih horora podžanrova, uvijek sam se najviše ježio na priče o duhovima, ali to me ne spriječava da ih ne volim. Pjesma varira između sporih repetativnih djelova gdje se može čuti „Speak to me!“ otprilike blizu tisuću puta, no ovi brzi dijelovi dižu pjesmu među najbolje pjesma na albumu. Usput budi rečeno, ako ste više tip osobe koja subotom navečer radije gleda filmove nego izlazi van, imam film upravo za večeras: The Polterigest (naravno, original iz 1982.). Već spomenuta melodična pjesma Dreams ima jedan od pamtljivijih referena na albumu. King koristi svoj „podli“ (hrapaviji) glas dok pjeva strofe, a falsetto za prijelaz u refren i sam refren. To čini jednu jako zanimljivu kombinaciju. Opet, usput rečeno, ovo je jedina pjesma s ovoga albuma koju sam imao čast čuti uživo. Peta i šesta pjesma, Moonlight i Six Feet Under, su po struktiri i ritmu dosta slične. Brze, više fokusirane na melodiju nego atmosferu. Zanimljivija je Six Feet Under koja tematski nadopunjuje album Conspiracy (1989).

Kao što sam već napomenuo, druga polovica albuma čini priču. Pošto je priča ispričana kroz samo 4 pjesme, nema baš prevelikog zapleta niti iznenađenja. Harry koji pati od arahnofobije traži način da se izliječi od svoga straha. U oglasu pronalazi doktora Eastmanna koji ima neobične metoda suzbijanja strahova. Ostatak nije toliko nepredvidiv, ali ga ne bih otkrio jer je puno zanimljivije slušati album i čitati tekst jer ipak King je kralj (ha-ha) u stvaranju horor ugođaja. Priča počinje s naslovnom pjesmom albumu. To je jedna od „onih“ pjesama benda. Pjesma koju nećete odvrtati na kakvim metal zabavama, pjesma koja je 100% fokusirana na stvaranje atmosfere. Takvih pjesama bend ima pregršt: Up From The Grave, No More Me, meni najdraža More Than Pain, itd. Tko se boji pauka (osobno se ne bojim, ali nisam baš ni ljubitelj), ove zadnje 4 pjesme nisu za njega. King je dao sve od sebe da stvori zvukove koji asociraju na paukov hod, a riječ „spider“ se koristi nebrojeno puta. Iako je naslovna pjesma čisto atmosferična, njen nastavak Eastmann’s Cure je nabijena brza pjesma i moj favorit s druge polovice albuma. Primjetio sam jednu zanimljivu stvar. Spominje se da doktor Eastmann radi u mjestu koje se zove „Devil Lake Sanitarium“. Idući album (The Graveyard) počinje u mjestu koje se zove „Black Hill Sanitarium“. Prvo sam pomislio da taj detalj veže ta dva albuma, ali očito ne, jer ime lječilišta nije isto. Dva albuma su povezana, ali ne ta dva. Album Give Me Your Soul… Please (2007) ima radnju smještenu u kući koja se nalazi na mjestu koje se zove Devil Lake. Možda je King zaboravio što je stavio u The Spider’s Lullabye album, a možda je namjerno stavio referencu. Kako god bilo, zanimljiv detalj. Predzadnja pjesma, Room 17, je miks prošle dvije. Ovo je najduža pjesma na albumu koja varira između potpune jezive atmosfere (znam, previše koristim tu riječ) i žestice. Zadnja pjesma na albumu je To The Morgue. Upozorenje ljudima koji se boje pauka da ne čitaju tekst.

Što se tiče ocjene albuma, dao sam albumu 3,5 od 5. Iako jako volim album, moram ih usporediti s drugima. U veljači ove godine sam recenzirao Abigail (1987) i dao mu 5 od 5, jer mi je najdraži album benda. U ožujku sam govorio o njegovom nastavku, Abigial II: The Revenge, koji mi nije kao original, ali mi je bolji od The Spider’s Lullabyea, tako da sam mu dao 4. Postoji albumi koji su mi po „dragosti“ između Abigail i Abigail II te oni logično zaslužuju 4,5. Ružno mi je što se moram opravdavati oko ocjenjivanja jer nekome 3,5 može zvučati nisko za album koji gotovo stalno hvalim, ali King Diamond je stvarno jedan od najboljih bendova u metalu. Iako po meni nemaju loših albuma, The Spider’s Lullabye je jedan od onih koje ne bi preporučio nekom da se upoznava s bendom, ali za one koji su upoznati s bendom, a ovaj album (kao i druge iz 90-ih) su preskočili, preporučam im da se vrate na ovaj album jer ima stvarno skrivenog blaga na njemu.

Popis pjesama:
1. From The Other Side
2. Killer
3. The Poltergeist
4. Dreams
5. Moonlight
6. Six Feet Under
7. The Spider’s Lullabye
8. Eastmann’s Cure
9. Room 17
10. To The Morgue
Recenzija: Alen Žižak

Add a Comment

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Nužna polja su označena s *


*

U skladu s propisima EU koristimo kolačiće (cookies). / We use cookies to ensure that we give you the best experience on our website.
Ok