KING DIAMOND – Abigail

KING DIAMOND – Abigail

KING DIAMOND - AbigalDatum izlaska: 21.10.1987.
Izdavačka kuća: Roadrunner Records
Žanr: Heavy metal
Ocjena: 5/5

Danas je petak 13., a kako inače koristim svaki mogući datum za pisanje o nečem prigodnom, ovaj ću put pisati o King Diamondu. Petak 13. i Noć vještica su dva meni osobno najdraža slasher serijala, filmovi koji realno nisu toliko vješto napravljeni, ali imaju neki poseban šarm među horor publikom. Zato je logično da kao veliki horor fan pišem o nekoj horor tematici na te dane. Za prošlogodišnju Noć vještica sam se raspisao o povijesti horor filmova u recenziji za Iced Earthov Horror Show (2001), ali sam rekao da ipak najviše ljudi kad dođe do horor tematike u metal glazbi bude asocirano s King Diamondom. Pošto ova godina ima petak 13. čak tri puta (veljača, ožujak i studeni), iskoristit ću ova prva dva da napokon(!) nešto kažem o dva Kingova albuma. Oni su Abigail (1987) i njegov nastavak, Abigail II: The Revenge (2002).

Maskirani danski pjevač Kim Bendix Petersen, poznatiji pod pseudonimom King Diamond, jedan je od osnivača benda Mercyful Fatea koji se danas smatraju jednim od  najutjecajnijih danskih metal bendova. Nakon što su snimili dva albuma, Melissa (1983) i Don’t Break The Oath (1984), bend se raspada, a King Diamond osniva bend koji se zove… King Diamond. U bend dolaze dva člana Mercyful Fatea, gitarist Michael Denner i basist Timi Hansen. Na mjesta bubnjara i drugog gitarista dolaze, onda ne toliko poznati, Mikkey Dee i Andy LaRocque. Mikkey Dee će svoju slavu pronaći početkom 90-ih kao bubnjar Motörheada, a Andy LaRocque će jedini uz King Diamonda ostati do dana današnjeg u bendu. To je postava koja je snimila prva dva albuma benda, Fatal Portrait (1985) i Abigail.

Do danas je King Diamond snimio 12 studijskih albuma, a samo dva nisu konceptualna. Fatal Portrait i The Spider’s Lullabye (1995) su polu-konceptualni, odnosno pola albuma tvori jednu priču, a ostale pjesme svaka funkcionira kao zasebna priča. Drugim riječima, Abigail je prvi album benda koji je u potpunosti konceptualan, a često ga se može naći na raznim listama najboljih konceptualnih metal album. Sad ću vam reći i zašto.

Spoiler alert. Priča je jedna od onih „proročanstvo-klišej“ priča koja ima radnju 1845. godine. Mladi bračni par, Miriam Natias i Jonathan LaFey, doselili su se u staru vilu koju je Jonathan naslijedio. Čim su došli, 7 konjanika ih upozoravaju da odu ili će „18 postati 9“. To je jedan od misterija koji i dan danas pati fanove. Postoje razne interpretacije tog stiha, a meni su sve toliko mistične da neću ni jednu ovdje navesti. Dakle, naravno naši tvrdoglavi protagonisti useljavaju, a preko noći se Jonathan susreće sa obiteljskim duhom, svojim pretkom, koji mu otkriva grob djeteta koje je umrlo pri porodu. Ime djeteta je, naravno, Abigail. Duh upozorava Jonathana da je Miriam trudna i da „nosi“ dušu pokojnog djeteta. Dobio je zadatak da ubije Miriam, a ona preko noći postane spremna za porod. U svojoj neodlučnosti što da učini, Miriam, koju je obuzela Abigail, gura Jonathana sa stepenica i time ga usmrćuje. Miram umire pri porodu, a konjanici se vraćaju da uzmu dijete da ga ubiju.

Sama priča nije toliko(!) originalna, ali je za ono vrijeme bila nešto novo za metal scenu. Ono što ovaj album čini jako dobrim je sama glazba. Jako kreativno skladanje, kreativne solaže i vokalne dionice, a sve u upakirano u 40 minuta. Album počinje s jezivim dogovaranjem konjanika što će učiniti sa Abigail. To je ona prava Abigail čija će kasnije duša proganjati naše protagoniste. Uvod je toliko dobro napravljen da stvarno postavlja mračni ton koji se osjeti kroz cijeli album. Sve pjesme na albumu su šarene, odnosno imaju promjene tempa i ugođaja, ali ništa se previše ne odmiče od tog jezivog dojma koji se stvori u prvim sekundama albuma. Teško je stvarno izdvojiti favorita na ovom albumu jer su sve pjesme odlične. Kad bi već morao odabrati jednu vjerojatno bi bila naslovna pjesma, jer je to upravo pjesma koja me upoznala s bendom. Neke pjesme su direktnije, odnosno imaju manje promjena kao A Mansion in Darkness ili The Possession, a neke imaju složene aranžmane kao The Family Ghost ili Black Horsemen, dok se neke pjesme i neki dijelovi oslanjaju najviše na atmosferu koja je ponajviše uzrokovana zvukom klavijatura kao što je pjesma Omens.

Produkcija na albumu je odlična za svoje vrijeme, a za nju je zaslužan sam King Diamond, uz pomoć cijelog benda. Navodno je 90% albuma napisano u jednoj noći što je meni osobno fascinantna stvar. Album je dva puta reizdan, 1997. i 2005., a reizdanja imaju neke bonuse koji su po meni osobno nepotrebni.

Većini je poznata boja glasa Kinga Diamonda (što je ujedno i najčešći razlog koji odbija dobar dio ljudi), pa nisam previše pozornosti na njega obraćao, no, oni kojima je glas poznat, ali im je odbojan, a žele mu dati drugu šansu, ovaj album je definitivno najbolja prilika koju imaju da ga zavole. Raznolik je, a funkcionira najbolje uz praćenje teksta dok pjesma traje. Većini najbolji King Diamondov album, a kako se drži njegov nastavak, izdan 15 godina nakon originala, reći ću vam za mjesec dana.

Popis pjesama:

  1. Funeral
  2. Arrival
  3. A Mansion In Darkness
  4. The Family Ghost
  5. The 7th Day Of July 1777
  6. Omens
  7. The Possession
  8. Abigal
  9. Black Horsemen

Recenzija: Alen Žižak

Add a Comment

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Nužna polja su označena s *

*

U skladu s propisima EU koristimo kolačiće (cookies). / We use cookies to ensure that we give you the best experience on our website.
Ok