KING DIAMOND – ABIGAIL II: THE REVENGE

KING DIAMOND – ABIGAIL II: THE REVENGE

KING DIAMOND - Abigal II - The RevengeDatum izlaska: 29.01.2002.
Izdavačka kuća: Metal Blade Records
Žanr: Heavy metal
Ocjena: 4/5

Danas je petak 13. – drugi mjesec za redom ove godine. Drugim riječima, vrijeme je za malo horora. Na prošli petak 13. nešto sam rekao o albumu Abigail (1987), a sad ću reći nešto o njegovom nastavku.

U tih 15 godina između ta dva albuma bend je doživio mnoge izmjene među redovima. Zapravo, jedini dvojac koji je na oba albuma čine gitarist Andy LaRocque i, naravno, glavom i bradom King Diamond. Na drugoj gitari svira Mike Wead koji se pridružio bendu 2000., ali prije toga već je bio u Mercyful Fateu na zadnja dva albuma, Dead Again (1998) i 9 (1999). Također, svirao je početkom 90-ih u King Diamondu, ali onda bend nije snimao ništa jer je veća pozornost bila na Mercyful Fateu. Bendu se 2000. pridružio bubnjar Matt Thompson, a njemu i Mike Weadu ovo je prvi album za bend. Još do danas, ova ekipa svira u bendu. Na bas gitari je Hal Patino koji se vratio u bend isto 2000. godine, ali je u prošlosti snimio s bendom albume „Them“ (1988), Conspiracy (1989) i The Eye (1990). On je prošle godine napustio bend jer je tvrdio da je plaća u bendu smiješna. To se pretvorilo u pravu sapunicu kada su se on i King počeli prepucavati preko interneta kao djeca. Ako se netko hoće dobro nasmijati, vjerujem da se sve objave još uvijek nalaze na internetu pa neka potraži.

Spoiler alert! Mislim da je nepotrebno reći da je priča albuma nastavak na originalni Abigail album. Utvrdili smo da je priča prvog albuma totalni klišej, bar ona osnovica. Drugi album ide korak dalje. Priča ovog nastavka nije klišej, nego je samo glupa. Počinjemo tamo gdje je prvi album završio, gdje konjanici odnose dijete, odnosno Abigail, da ga ubiju. Odmah u prvoj pjesmi, koja je zapravo monolog jednog od konjanika koji se zove O’Brian, otkriva se da je Abigail njegova polu sestra i zbog toga njen duh nije ni zao ni dobar. What the fuck? Ovo je valjda najgluplji način da se priča nastavi. Zapravo, ta priča se uopće nije trebala nastaviti. Kad smo već kod nastavaka i petka 13., mislim da su čak i ti filmovi (koji imaju najidiotskije načine da nastave priču) bili kreativniji kad su radili na novim dijelovima. Dakle, prošlo je 18 godina, a Abigail se našla ispred stare vile gdje je radnja originalnog albuma. Zašto? Kako? Tko zna? Koga briga uopće? Duh „originalne“ Abigail (stvarno treba razumjeti prvi album da se može ovaj pratiti), one iz 1777., otvara joj vrata i ona ulazi u vilu. Tu žive, naravno, Jonathan Lafey i njegov batler Brandon Henry. Jonathan je ipak preživio pad sa stepenica u prvom albumu, ali je u kolicima. Zatim „zabrije“ da je Abigail zapravo njegova pokojna žena Miriam i ostatak albuma on ju zlostavlja na razne načine. Ima dio gdje je silovana što mi nije u potpunosti jasno, pošto je on invalid, kako je to moguće? Tko zna? Koga briga uopće? Abigail se odluči na osvetu, ubije batlera i kroz zadnjih nekoliko pjesama ubija Jonathana na razne načine. Prvo mu izmrvi staklo u hranu da to pojede pa ga pet puta udara štapom po leđima i jednom po vratu, i u konačnici ga zapali. Cijela vila izgori, a zadnja pjesma nam pokušava nešto poručiti, ima veze s duhovima, ali toliko me nije briga za priču u ovom albumu da se nisam nikad ni trudio previše shvatit poantu zadnje pjesme.

Eto, ustvrdili smo da je priča drugog albuma u najmanju ruku glupa i besmislena. To na stranu, kakav je album osim toga? Jako dobar. Stvarno jako dobar. Nepotrebno je reći da je album produkcijski na puno višem nivou nego prvi, a tome pomaže i razlika od 15 godina. Album traje 53 minute: preko 11 pjesama, plus uvodna i završna pjesma. Sami tekstovi su puno elokventniji i ima ih puno više nego na originalnom albumu; drugim riječima, puno više Kinga. Njegov glas se još uvijek drži jako dobro i nema nikakve naznake da se misli štedjeti u budućnosti. Ipak, znamo da na Give Me Your Soul… Please (2007) albumu nemamo više Kinga kakvog smo znali. Nakon tog albuma King je išao na operaciju i dugi period oporavka, a kad se vratio na turneju 2011. mogli smo svjedočiti da mu se glas vratio. Mike Wead i Andry LaRocque su među pet najboljih gitarističkih parova u metalu. Riffovi i solaže su fenomalenalni.

Cijeli album lako teče. Vjerojatno je za širu publiku laški za slušati nego raniji radovi. Mogao bi o svakoj pjesmi ponešto reći, zato ću se ograničiti na samo nekoliko. Prva je pjesma koja otvara album, The Storm, žestica koja ima fantastičan riff, definitivno jedna od najboljih pjesama koju je King snimio u ovom stoljeću. Možda se varam, ali mi se čini da jako malo ljudi priča o ovoj pjesmi. Pjesma nakon nje je Mansion In Sorrow, što je uzeto iz naslova pjesme s originalnog albuma (tamo je A Mansion In Darkness). Iako dobra pjesma, nije ni približno prvom „mansionu“. Little One je jedna od prepoznatljivijih pjesama jer na početku imamo glas djetata koje ponavlja riječi „mommy“. Jako jezivo. More Than Pain mi je omiljena stvar na albumu. To je najneobičnija od svih pjesama te je zapravo dijalog Abigail i Jonathana nakon što je on pojeo smrvljeno staklo. On moli za njenu pomoć, a ti dijelovi pjesme imaju psihodeličan ton, dok su dijelovi gdje mu se Abigail smije u lice i govori mu da će umrijeti su žešći; odlične izmjene. Element horora najviše je izražen u ovoj pjesmi. Pjesma Spirits trebala je biti zadnja pjesma na albumu jer kao što je The Storm pamtljivo otvorio album, tako je ova pjesma trebala završiti album. Umjesto toga imamo pjesmu Mommy koja nije ni upola pamtljiva.

U konačnici, ovo je jako dobar album, možda mrvicu predug. Priča je potpuno nepotrebni nastavak, ali ono što izvlači album su dobre pjesme. Jednostavno se ne mogu odmaknuti od toga da mi na sud o albumu dobrim dijelom utječe i priča. Ipak je to King Diamond i prepoznatljiv je po pričama na svojim albumima. Srećom, godinu dana poslije ovog album izaći će The Puppet Master (2003) koji ima podosta bolju priču.

Popis pjesama:

  1. Spare This Life
  2. The Storm
  3. Mansion In Sorrow
  4. Miriam
  5. Little One
  6. Slippery Stairs
  7. The Crypt
  8. Broken Glass
  9. More Than Pain
  10. The Wheelchair
  11. Spirits
  12. Mommy
  13. Sorry Dear

Recenzija: Alen Žižak

Add a Comment

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Nužna polja su označena s *


*

U skladu s propisima EU koristimo kolačiće (cookies). / We use cookies to ensure that we give you the best experience on our website.
Ok