KAMELOT – Eternity

KAMELOT
Eternity

Datum izlaska: 23.08.1995.
Izdavačka kuća: Noise Records
Žanr: Heavy metal
Ocjena: 4,5/5

Za početak proljeća nešto ću reći o Kamelotovu prvijencu, albumu Eternity – jedinome prvijencu o kojemu ću nešto reći iz 1995. Ovime zaključavam američki ciklus albuma iz 1995. (siječanj: Dead Winter Dead, veljača: The Marriage Of Heaven And Hell Part II, ožujak: Burnt Offerings), tako da se od svibnja „selim“ na njemački teritorij.

KAMELOT - EternityKamelot za mjesec dana izdaje svoj 11. studijski album – Haven. Poslušate li njihov zadnji album, Silverthorn (2012.), a nakon njega se odmah prebacite na Eternity, slušat ćete dva potpuno različita benda. Mislim da ni najstručnije uho ne može povezati te dvije inkarnacije. Jedini član koji se s bendom provukao kroz cijelu karijeru je gitarist Thomas Youngblood. Svi ostali su se izmijenili, a u trenutnom Kamelotu, kao i u onom originalnom, nema njihovog nadaleko najpoznatijeg člana, pjevača Roya Khana.
Roy Khan se pridružio bendu na trećem albumu, Siege Perilous (1998.) te pjevao sve do Poetry For The Poisoned (2010.) albuma. Mnogi nisu prežalili njegov odlazak, tako da se nisu ni patili s time da slušaju Silverthorn. Vjerujem da nakon The Black Halo (2005.) albuma bend kreativno tone ili da se bolje izrazim, bend ide u smjeru koji mi osobno ne odgovara. Čak i oni koji ne dijele moje mišljenje, slažu se da novi vokalist Tommy Karevik ne paše u bend tako da sada imamo „noviKamelot. Ako je to „noviKamelot, a onaj s Roy Khanomstari“, ja ću onda nešto reći o „starom staromKamelotu – o albumu na kojem je pjevao originalni vokalist benda, Mark Vanderbilt.

Sudeći po prva dva albuma benda, dobar se dio ljudi ponaša kao da nisu nikad snimljeni. Osobno ne znam koji je razlog tome; možda neki misle „ako nema Khana, to nije Kamelot“, možda nisu nikad ni razmišljali poslušati albume prije The Fourth Legacy (1999.) albuma, a možda im jednostavno ne paše i imaju drugačiji glazbeni ukus od mene pa, ako je tako, meni je žao, jer mi je ovaj album bolji od svega što je Kamelot izdao u posljednjih 15 godina.

U malo više od 50 minuta imamo 11 pjesama (od kojih je predzadnja jednominutni intro), a album počinje naslovnom. Naslovna pjesma počinje uvodom koji nakon minutu završi i onda, bam!, jedan od mojih najdražih riffova svih vremena kreće. Ovo je Kamelot koji ne trpi sranja, koji nema prekomjerne orkestracije, ženske vokale i slike gotičarki na naslovnicama. To je heavy metal! Ludnica od pjesme. Odmah da kažem nešto o pjevaču koji je totalna suprotnost današnjem. Mark Vanderbilt zvuči kao mini verzija pokojnog Midnighta iz Crimson Glorya. Puno zavijanja i visokih tonova, ali u tome je čar. Ne mogu zamisliti nikog drugog (osim Midnighta možda) da pjeva ove pjesme. Na The Expedition (2000) live albumu izvode Call of the Sea, a koliko god volio Khana, moram reći da mi se ne sviđa njegova izvedba.
Druga pjesma, Black Tower, savršen je primjer Markova zavijanja. Refren glasi nekako ovako: „O Black Towaaaaah woooo, Black Touuaaaaaah, Black Towaaaaaah“. Opet, to je nekako draž ovog albuma i tko ga voli, razumije me, a tko ne, ja razumijem njega zašto ne voli. Nije za svakoga. Još bih rekao da me pjesma strašno podsjeća na video igru The Elder Scrolls IV: Oblivion koju sam igrao prije mnogo, mnogo godina. Tko je igrao, znat će zašto. Već spomenuta Call of the Sea mi je najdraža pjesma, ne uzimajući u obzir naslovnu. Ona je među najsporijim pjesamama na albumu, ali ima fantastičan riff kojega nije teško zavoliti.

Sljedećih 5 pjesama bacit ću u isti koš koji se zove „jako dobar“ jer sve su te pjesme jako dobre, a nemam ništa posebno za reći. Zapravo, evo najkraće što mogu. Proud Nomad – super zanimljiv riff i fora refren: „proudnomadofthepast“ (kunem se, nisam znao da se to može izgovoriti kao jedna riječ). Red Sands – najbrža stvar na albumu, pravi neckbreaker i šaka-u-zraku refren. One Of The Haunted – odličan uvod, pjesma s puno izmjena, skoro progresiva, čudan refren s dosta zavijanja. Fire Within – sporija hevijanerska stvar, omiljeni refren na ovom albumu. Warbird – samo jako dobra, ništa više za reći.

Dakle, došli smo do zadnje tri. What About Me je jedina balada na albumu i bome jedna jako dobra. Kamelot na svakom albumu ima baladu, a ova je definitivno zapostavljena. Rijetko kad ćete čuti od ljudi koji ih slušaju da im je ovo najdraža balada. Eto, ja ću to reći sad. To mi je najdraža Kamelotova balada. Etude Jongleur je uvod u zadnju pjesmu na albumu, The Gleeman. Usput, Etude Jongleur zvuči kao nešto što je ispalo s Rhapsody albuma. The Gleeman je najduža pjesma na albumu, jedina preko 6 minuta. Na toj pjesmi se najviše čuju klavijature dok su u ostalima gotovo neprimjetne ili u drugom planu. Klavijaturist David Palicko, koji je svirao klavijature na prva tri albuma, znao je koristiti svoj instrument točno onoliko koliko treba. Današnji klavijaturist, Oliver Palotai, jedan je od razloga zašto sam digao ruke od ovog benda.

Tko voli heavy, neka navali, a tko voli današnji Kamelot, neka se ne iznenadi ako nije svjestan njihova početka. Stvarno sam puno nahvalio bend, a ipak sam dao ocjenu 4,5 od 5. Da još samo to objasnim; dao bi im 5 od 5, ali s obzirom da mi je ipak The Fourth Legacy album draži, koliko onda taj album zaslužuje? 5,5 od 5?

Popis pjesama:
1. Eternity
2. Black Tower
3. Call Of The Sea
4. Proud Nomad
5. Red Sands
6. One Of The Haunted
7. Fire Within
8. Warbird
9. What About Me
10. Etude Jongleur
11. The Gleeman

Recenzija: Alen Žižak

Add a Comment

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Nužna polja su označena s *

*

U skladu s propisima EU koristimo kolačiće (cookies). / We use cookies to ensure that we give you the best experience on our website.
Ok