(Edel/Menart, 2010.)

Poetry for the Poisoned je deveti studijski album američko-norveškog benda Kamelot trajanja otprilike 50 minuta. Kamelot je na sceni skoro dvadeset godina, u ovom sastavu oko 12. Najveću promjenu u bend unio je Roy Khan svojim posebnim vokalom i stilom pjevanja, a zatim i pisanjem tekstova. I dok se neki pitaju u koji bi ih metal žanr svrstali, jer nisu tipični power, oni sami za sebe tvrde da je to teško. Tvrdnja u kojoj bih se složila sa njima je da su svakako unikatni, i da su inspiracija mnogim mlađim bendovima.
Ovog puta, nakon tri godine stanke dvojac -Youngblood/Khan je snimio album koji možda i je unikatan u odnosu na druge bendove, ali ne i u odnosu na svoje prijašnje uratke. Previše je tu onoga što podsjeća na “već viđeno”. Od prve pjesme na albumu “The Great Pandemonium”, na kojoj surađuju s Björnom “Speed” Stridom iz Soilworka koji me podsjeća na March of Mephisto, preko The Zodiac” s Jon Olivom (Savatage, Jon Oliva’s Pain) i Amandom Somerville do prekrasne “House on a Hill” sa Simone Simons (Epica).

Da su ostali onim što su i bili (jer na Karmi imaju trilogiju Elizabeth), ide u prilog i tetralogija imena “Poetry for the Poisoned“, a pjesme su nazvane: Incubus, So Long, All is Over i Dissection.

Ono što je također ostalo nepromijenjeno je ista strast koju je Khan unio u svoje izvedbe koje su više nego impresivne, kao i svirka ostalih članova benda.

Novost je suradnja s gitaristom Gusom G. (Ozzy Osbourne) koji je pri kraju „Hunter’s Season“  pokazao svoje izvrsno gitarističko umijeće.
Kada sam povukla ovoliko paralela s prijašnjim albumima, dobije se dojam da je ovaj album loš, što nije. Poetry for the Poisoned je dobar album, tek možda nešto više progresivniji, mračniji i melankoličniji u odnosu na prethodne. Produkcija je odlična. Samo je bend ostao u svojim već zadanim okvirima koji nisu skučeni, samo stari i predvidljivi onima koji Kamelot slušaju godinama. Na ovom mi albumu nedostaju i melodija i stih koji će mi se uvući u uho i koje ću si vrtjeti u glavi iznova i iznova dok sama sebi ne krenem na živce. Nedostaje mi „wow“ efekt. S Poetry for the Poisoned  mi se čini je Kamelot igrao na već ishabanu kartu “svidjeti se dosadašnjim fanovima, ali i zagolicati maštu novima”, ali nikako biti „ne zamijećen“. Sigurno će u tome i uspjeti.

Recenzija: Gordana Beraković (gordana@venia-mag.net)