Gledala sam ove godine puno toga. Velikane svjetske rock scene poput Aerosmitha, Deep Purplea, Alice Coopera, The Culta, zatim velikane metal scene kao što su Anthrax, Slayer, Iron Maiden, Megadeth. Neki od njih su moje prve ljubavi i bila sam neopisivo sretna što sam tome mogla nazočit, ali nitko od njih me se nije toliko dojmio kao što me se dojmio Joe Bonamassa. Zašto?

Prije koncerta imala sam ga priliku upoznati. Momak djeluje vrlo sramežljivo, samozatajno, skromno i pristupačno. I još nas pita: “Tu će biti bluesa večeras?”

Oko pola 8 bilo je jasno da su ljudi ozbiljno shvatili naputak da koncert počinje točno u 8 jer je klub već solidno ispunjen. Za mene je ovo bila rijetka prigoda vidjeti nova/stara lica, ljude svih generacija, obučene i u neke druge boje osim crne. U 8 klub je bio pun, tako da je bilo otprilike gdje si stao, tu si i ostao. Možda zbog gužve, a možda i zato jer nas je Bonamassa sve odreda hipnotizirao.

Hipnotiziranje je počelo s Cradle Rock i So Many Roads. Nema riječi kojim bi se opisalo njegovo sviranje osim odlično, majstorski, nevjerojatno. I onda čovjek kaže da je bolestan, da ga muče sinusi i da je zbog toga doveo dvoje gostiju koji će otpjevati neke pjesme. Otpjevati So It’s Like That dođe njegova djevojka Sandi Thom. Nisam bila upoznata s njenim radom, niti sam ikada čula za nju, ali ono što sam čula čim je ona izustila prve stihove je da nema što tražiti u bluesu. To country jodlanje se tu nikako ne uklapa. Lica oko mene su se mrštila, dok je ona kameno stajala držeći mikrofon, tu i tamo provukla prste kroz kosu i jodlala. OK, ljubav je slijepa, pa smo je imali nesreću čuti i u If Heartaches Where Nickels. Srećom, otišla je nakon te pjesme, a Joe je nastavio sa Slow Train, Steal Your Heart Away, Sloe Gin. Cijelo vrijeme zvuk u Boogaloou je bio dobar što je također doprinjelo izvrsnosti događaja. Naravno, moram pohvaliti i publiku koja je došla na taj vanserijski događaj i nije dopustila da prođe nezamijećeno.

Ballad of John Henry je zvučala predobro, no, da ne bi sve bilo super zahvaljujući samo Joeu, treba navesti i imena glazbenika koji su s njim dijelili stage, a oni su Rick Melick, Carmine Rojas i Bogie Bowles.

Drugi gost je bio Paul Raferty. Za razliku od kolegice mu Sandi, Paul je pokazao da je na pravom mjestu u pravo vrijeme. Izvrsno je zamijenio Joeov vokal, uživao na bini, a mi zajedno s njima. Teško mi reći koja mi se izvedba najviše svidjela i koja je bila najbolja, ali me se s Woke up Dreaming najviše dojmio! Tih 11-12 minuta je nešto što će ostati duboko urezano u moje pamćenje i nešto zbog čega me trnci prolaze svaki put kad se sjetim te pjesme. Što je učinio s tom akustičnom gitarom? Ne znam! Znam samo da je zvučalo fantastično. Nakon nje svirao je Mountain Time i otišao sa pozornice. Naravno, zvalo ga se nazad. Nažalost, na bis se vratila i Sandi. Izveli su zajedno Bird on a Wire. Zadnja pjesma bila je Just Got Paid. Prepuni Boogaloo je velikim aplauzom pozdravio Joea, bend i goste. Što reći? Da, bilo je bluesa! Bluesa koji će se pamtiti jako, jako dugo. I srećom, Joe Bonamassa nije jedan od velikana koje sam navela na početku teksta. Njegovo vrijeme tek dolazi. I zato me se možda više dojmio od svih njih. Veliko hvala Joe!

Izvještaj i foto: Gordana Beraković (gordana@venia-mag.net)