Izvještaj: SÓLSTAFIR, Myrkur, Arstiđir – Tvornica kulture, Zagreb, 2.12.2017

Mjesto i vrijeme: Tvornica Kulture, Zagreb; 02.12.2017.

Jučerašnja hladna zagrebačka večer bila je kao stvorena za sjevernjačku frontu metala koja je stigla s Islanda i Danske.

Točno u pola 9 počinje Arstidir, islandski trojac kojeg je dočekalo 150-ak ljudi. Gunnar Már Jakobsson (gitara), Daniel Auðunsson (gitara) i Ragnar Ólafsson (piano) nježno i nenametljivo izveli su svoj premijerni polusatni nastup pred zagrebačkom publikom. Ovom bendu je naglasak na vokalnoj izvedbi, odnosno (dis)harmoniji njihovih glasova, koji su svi odreda pojedinačno predivne boje. Iako na većini pjesama nemaju predviđeni prostor za bubanj, ritam i dramu daju snimljene matrice kojima je Ragnar upravljao. Vrlo su nježni u svom nastupu, samozatajni i čovjek lako odluta u mislima vođen njihovim glasovima. I taman kad pomisliš kako su već pomalo dosadni zbog jednoličnosti zvuka, i izgubiš se u žamoru publike koji je tijekom cijele večeri bio prilično jak, odjedanput se počinje događati neka drama, kreće brži ritam gitara, glas dobiva na snazi, reflektori polude i vratiš se aktivnom slušanju jer shvatiš da zapravo imaš nešto kvalitetno ispred sebe. Na nekim pjesmama im se pridružio i bubnjar Solstafira, Hallgrímur Jón Hallgrímsona, i te su pjesme zvučale najkompletnije, napokon su ispunile zračni prostor hladne Tvornice.

 

Myrkur, black metal projekt dankinje Amalie Bruun kreće sa svojim nastupom isto savršeno po satnici, bendom okrenutim leđima, crno obojanih lica. Stiže Amalie i vriskom s Mereridt  nas budi i najavljuje mistično, mračnije i teatralnije predstavljanje svojih uradaka. Publika ju je s interesom dočekala i popratila, što je bilo i očekivano s obzirom na najave prije koncerta i njenu, pomalo upitnu i iznenadnu, pojavu u black metal svijetu. Unatoč vrlo dobroj prihvaćenosti od strane kritičara, još uvijek se vode verbalne borbe vezane uz njenu autentičnost i „opravdanost“ da se kiti perjem black metala. Usprkos tome, javnost se slaže da je svakako osvježenje na toj sceni, kreativna, kvalitetna, talentirana. Čemu uopće potreba da se sve smješta u neke ladice i daje etiketa? Predstavljala nam je svoj novi album Mareridt koji ispisuje iskustva s paralizom sna i noćnim morama koje je iskusila sama autorica, a na trenutke je djelovalo kao da nam doslovno prepričava i istovremeno glumi svoje pripovijetke. U trenucima kad je bend u zanosu, a ona prati svojim nježnim glasom pomalo podsjeća na Leaves’ Eyes, al brzo nas trgne iz istog zanosa svojim scream-om, za kojeg bih osobno da ga je bilo više jer je odlična, naročito na Onde Born. Iako je bend vrlo kvalitetno odsvirao svoje dionice, a ona odpjevala divne kontraste, prilično je neautentično teatralna na pozornici. U nekoliko navrata se zahvalila na našoj pažnji te je završila solo sa starom nordijskom folk pjesmom De Tre Piker. Nakon nje, i neprimjetne muzike u pauzi, točno u 22:20 kreće instrumental Nattfari i stižu bradati Solstafir junaci.

Jedva dočekani od strane publike, Sæþór Maríus Sæþórsson, Svavar Austmann, Hallgrímur Jón Hallgrímson predvođeni Aðalbjörn Tryggvasonom odsvirali su „samo 9“ pjesama na svom prvom koncertu u Hrvatskoj. No kad se uzme u obzir da su im pjesme prosječnog trajanja od 8 minuta, zapravo su odvirali klasičnu setlistu od 18 skladbi. Satnica je cijelu večer bila besprijekorna, tako da su na predviđenu minutu izašli na pozornicu, točno u 22:20 i udahnuli nam melankolični, progresivni islandski dašak nemira i ugode koji je završio nešto malo prije ponoći. Ispočetka se činilo kao da uopće ne žele pričati s nama, bilo je tu puno premještanja po pozornici, ali bez kontakta s publikom. Od početne Silfur-Refur pjesme su išle jedna za drugom, nabijene, odlično odsvirane i odpjevane, ali bez kontakta. Sve do jednog pogleda. Na Isafold Tryggvason publici upućuje pogled kojim nas je usisao sve kao jedno, dao nam do znanja da nas vidi, osjeća, da nam svaku pjesmu želi pretočiti u doživljaj koji ćemo pamtiti i tu kreće ostatak priče. Publika je cijelo vrijeme bila prilično mirna, glave su se jedino sinkronizrano razbacivale, ali to nije bilo na očekivanom nivou. Fjara je bila trenutak kad se publika maksimalno probudila sama od sebe, bez nagovora, uz prvo zborsko pjevanje te večeri. Tryggvason je održao kratak govor u kojem je istaknuo da im je predivno u Zagrebu i da će se sigurno vratiti te nije vjerovao da im je trebalo 20 godina da dođu svirati pred hrvatsku publiku, iako su Hrvatsku već posjećivali, ali, naravno, njen južni morski dio.  Također su poželjeli da je malo više ljudi u Tvornici. Izbjegli su bis te namjerno održali cijelu setlistu u jednom komadu, a prije predzadnje Blafjall,  Tryggvason je održao govor podrške svima onima koji pate ili imaju nekog tko pati od mentalnih bolesti kao što su ovisnost, depresija, pokušaj suicida. To je i jedini put kada je pojasnio značenje neke pjesme. Na posljednoj, Goddess of the Ages pokušali smo svi zajedno zamisliti da smo na koncertu Iron Maidena, po njima najboljeg heavy metal benda na svijetu te smo imali generalnu probu za nastup Brucea Dickinsona, kad će izaći na stage u Areni i reći nam „Scream for me Zagreb“. Pa smo vrištali. I bili su zadovoljni. Možda nismo trebali glumiti da smo na Maidenima, nadam se da bi Solstafir dobio jednaku jačinu vriska.

Pogledaj cijelu galeriju fotografija.

 

Izvještaj: Kaja Žulić

Foto: Martina Šestić

Add a Comment

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Nužna polja su označena s *

*

U skladu s propisima EU koristimo kolačiće (cookies). / We use cookies to ensure that we give you the best experience on our website.
Ok