Intervju: Nerissa Alison

Dugi red ispred Washington DC Warner Theater ispunio je sva sjedala. Cijelo vrijeme među publikom je vladao žamor jer su svi pažljivo čekali moćnu prezentaciju Beethovenove Last Night u izvedbi Trans-Siberian Orchestra. I tako su se svjetla ugasila a Beethovenova Last Night je oživjela pred publikom.

Pokušati u riječi pretočiti snagu, ljeptou, savršenost izvedbe na pozornici je nemoguće. Od samog početka naracija Briana Hicsa osvojila je publiku i uvela nas u priču koju su Paul O’Neil i njegov kreativni tim napisali desetak godina ranije. Snaga Hicksove prče govori da su vještine naglašene ekstremno talentiratnom grupom glazbenika, gitara, bass gitara violina, klavijatura, piana bubnjeva…. Pa, u mješavini zvukova, boja i svjetla ova prekrasna priča, gdje ljubav, fantazija i muka dolaze zajedno u životu jednog glazbenog genija Beethovena, san Paula O’Neilla je oživio. Svi prisutni uživali su u zadivljujućim glasovima pjevača koji su briljantno karakterizirali Beethovena, Elise, Fate, Mehistopelesa između ostalih.

Nekoliko dana nakon iskustva odlične produkcije Trans Siberian Orchestra Beethovenove Last Night imala sam priliku i zadovoljstvo razgovarati sa Alom Pitrellijem u onomu što se pretvorilo u ugodni telefonski intervju. Otkrila sam da se iza talentiranog gitarista nalazi skromni, inteligentni i ljubazan muškarac sa jasnim pogledom na to što je bitno u životu. I evo njegovih riječi….

VENIA: Prema iskustvu sa većine koncerata dobila sam dojam organiziranog kaosa na tonskoj probi sa mnogo manjim bendovima, kako kod vas izgleda backstage ili pozornica dva, tri sata prije koncerta?
PITRELLI: Pomalo dosadno. Na toj vremenskoj točki, dva sata prije koncerta, tonska proba je gotova, svi nešto sitno jedu i sjediš i čekaš da vrijeme prođe i da se primiš posla. Mislim ja, to je vrijeme kada vježbam, odem prošetati. Znaš, imaš ta dva sta da se stvarno fokusiraš i koncentriraš i pripremiš. U manjim zgradama je zabavnije jer smo jedni na drugima u garderobama. Ali  nije to ništa kao što misliš, ne dogaša se puno drugih stvari osim stvarno pripremanja. To je naproni show, i mentalno i fizički, pa daješ najbolje što možeš i nakon tri ili četiri tjedna postaje pomalo dosadno, pomalo monotono, ali, znaš, to je dio posla i prihvaćam to.

VENIA: I kakva je tonska proba?
PITRELLI: Do vremena kada počinjemo vježbati to ide prilično dobro, svi kao znamo što trebamo raditi, dobra smo skupina, želimo doći tamo i otići tako da svatko ima svoje vrijeme tišine prije nastupa.

VENIA: Vratimo se tebi, budući da si odličan gitarist, zašto je trebalo tako dugo da postaneš glavni gitarist u bendu?
PITRELLI: Zašto mi je trebalo tako dugo?

VENIA: Da, jer mnogo si godina svirao sa drugin bendovima ali nikada nisi ostao niti sa jednim…
PITRELLI: Uh-hu. Pa, tijekom godina, generalno, počneš kao dijete gitarist, znaš svirajući u barovima, svirajući u različitim klubovima i tada ljudi počnu pričati o tebi, u dobrom ili lošem svjetlu. Onda će te netko unajmiti kao gitaristu, možda za koncert, možda za demo, i to vodi na turneje, na snimanja i druge stvari. Tako sam i ja počeo napraviviš mnogo sessiona, znaš, radeći za ovaj bend, radeći za onaj bend, za različite bendove tijekom godina. Pa, bilo je to više o zarađivanju za život i to što sam bio sretan što sam bio gitarist. Ideja da budem u bendu nije mi se činila zanimljivom u početku, znaš, jednom kada sam zarađivao za život nisam se želio vratiti unatrag. Tako da, bio sam OK sa tim dok nisam susreo Paula O’Neilla kada smo počeli raditi zajedno na različitim projektima i pitao me želim li se uključiti u ovu ideju koju je imao koja je kasnije postala The Trans-Siberian Orchestra. I tako sam sa Paulom više od 16 godina u ovom projektu i ne smatram se glavnim gitaristom ili ikakavim gitaristom, smtram da sam Paulova desna ruka glazbeno, zajedno sa Jonom Olivom i drugim tipom imena Bob Kinkel, Daveom Wittmanom, našim inženjerom, i nas petorica pokušavamo zajednički kompletirati ove albume. I uživam u činjenici da Amerikanci i sada europsko društvo sada zaista to pokušava prigrliti.

VENIA: Ok budući da govoriš o cijeloj kreativnoj grupi, kako izgleda kreativni proces u TSO?
PITRELLI: Pa, Paul dođe sa idejom ili konceptom za rock operu sa pričom koju nosi. Onda će reći da želi čuti neke ideje, želi čuti neke rifove, ili će imati neku vrstu ideje i izbaciti je u onome što zovemo kuhinjski stol u tom stanu u New Yorku. To je u biti demokracija na toj točki gdje će svatko započeti neku ideju i proći ćemo u krugu i svatko će pokušati dodati svoju osobnost, svoje vlastite ideje i onda odjednom, na kraju dana, imaš pjesmu ili okvir pjesme i Paulov će ih kategorizirati i izabrati pjesme prema svojoj priči, izabarti pjevače prema likovima. Tako da je to pomalo drugačije pisanje od tradicionalnog rock n’roll albuma.

VENIA: Kad ti je Paul prvi puta pristupio sa svojom velikom idejom, što ti je prošlo kroz misli?
PITRELLI: Mislio sam da je lud (lagani smijeh). Da, ideja o spajanju orkestra 1995., mislio sam da to neće funkcionirati, jer ako razmisliš o klimi na radiju u to vrijeme, grunge pokret je bio u punom pogonu, sve različite vrste glazbe osim heavy metala. Tako da nisam osjećao da će biti publike za to. Ali, istovremeno, toliko sam bio zaljubljen u njegovu glazbu i njegov koncept i u činjenicu da smo radili Čajkovskog, Beethovena, Mozarta, i spajali ih sa sviranjem gitare i nekim rock zvukom iznad svih vrhova, rekao sam si da mi nije bitno hoće li se to prodavati ili ne, to će jednostavno biti pravi projekt za mene u kojem ću uživati i koji će me testirati kao glazbenika. Pa sam na osobnom nivou smatrao da je to odlično. Na poslovnom nivou sam mislio, pa, nitko to neće kupiti pa kakve veze ima. Srećom, bio sam u krivu.

VENIA: Pa kako se danas osjećaš, nakon svega TSO je sve veći iz minute u minute, kako se zbog toga osjećaš?
PITRELLI: Ne obraćam pažnju na to koliko god čudno to zvučalo. To je kao s jednim od moje djece, gledaš ih kad se rode i na neki si način impresioniran cijelo vrijeme. Gledaš ih kako rastu, ali još uvijek moraš ostati roditelj, znaš što mislim? Još uvijek si discipliniran, još uvijek brineš i svi ti klišeji koji idu uz očinstvo. Tako je TSO nešto što sam gledao kako se rađa 1995. i 1996. i činjenica da je 14 ili 15 godina staro, ne mogu se hraniti njegovom popularnošću. Jednostavno moram držati oko na njegovom integritetu, iskrenosti, kontroli kvalitete, i onda, često, pogledam gore i krenem, «Oh moj Bože, svi ovi ljudi u ovoj areni stvarno uživaju u ovoj glazbi!». I onda odmah moram pogledati nazad dolje jer ako obraćam previše pažnje na ukljčene alkaloide, zaboraviti ću držati oko na lopti, a moj posao je biti siguran da je Paula vizija cijelo vrijeme iskrena. Ako to ima ikakvog smisla, znaš što mislim?

VENIA: Da, mogu razumijeti što govoriš.
PITRELLI: U mojim godinama neće me ulviti u svom prometu ili taštini. Prije 25 godina, to je druga priča, imati ću 50 godina, pa sada ću uživati u činjenici da imam posao i zadržati ću ga.

VENIA: I sada drugo pitanje. Obično pitam svakog člana benda da opiše ostatak benda. Kako god, s obzirom na bezbrojne članove TSO, to je nemoguće. Pa bih voljela da mi opišeš kreativni tim, uključujći sebe.
PITRELLI: Pa trik sa kreativnim timom je u tome što svatko od nas dolazi iz potpuno drugačijeg glazbenog zaleđa. Ok, o meni, koji dolazim iz prilično agresivne pozadine ali ja sam vrlo vješt i dobro educiran u klasičnoj glazbi, jazzu, R&B i svim tim stvarima. Naš inženjer Dave Wittman je mješavna svega od Jimija Hendrixa, Led Zeppelina, Billy Idola do Foreingera i svega između, znaš, on je legendarni producent. Paul O’Neill je toliko vješt u svemu, zastrašujuć je. Bob Kinkel je stvarno pun znanaj kada se radi o klasičnoj glazbi. A John Oliva je jedan od ključnih pisaca, koji je osnivač Savatagea, koji ne mora nužno imati obrazovanje u glazbi, on zapravo ne razumije mnogo od onoga što radi, ali je jedan od najbriljantijih skladatelja koje sam susreo i s kojima sam radio. Pa je to vrlo jedinstvena kombinacija i to je vjerojatno razlog zato je zvuk TSO tako razvijen i drugačiji.

VENIA: Ok. Kako ovaj životni stil, glazbenički stil života, utječe na tvoj privatni život? Na turneji si sa svojom ženom, neku večer su ti djeca bila na koncertu, ali, kako to utječe na tvoj privatni život?
PITRELLI: Pokušavam da ne utječe na moj obiteljski život jer pokušvam zadržati sve što nas upućuje na crkvu i državu. Znaš, kod kuće mogu uživati u svom privatnom vremenu i raditi sve što radim kada ne radim, ali kad sam na poslu, na poslu sam, i to je posao od 24 sata dnevno. Pa nikada ne dopuštam da se ova dva preklapaju. To je disciplina koju sam razvio tijekom godina jer jednom kad počenš brisati liniju između osobnih osjećaja i profesionalnih osjećaja, upasti ćeš u  nevolju i sa dozom odgovornosti Paul mi se povjerava, nemam luksuz često prekoračiti ove linije. Pa kad smo na poslu, na poslu smo. I tako ide za svakoga, sa nekima od ovih ljudi radim više od 30 godina, odrasli smo zajedno, krvarili smo zajedno, zajedno smo izgubili zbue (smijeh), pronašli smo zajedno svoj put kroz klubove, ali kada smo ovdje na poslu, nisam ti prijatelj. To je ista stvar kao moja analogija sa djecom, nisam vam prijatelj, otac sam vam. Ovdje ti nisam prijatelj, šef sam ti. I mislim da razdvajajući ovo dvoje, ljudi znaju da su na poslu pa se tako i ponašaju jer ne želi da ti se zbog bilo čega unosim u lice. To je moj Napoleonov kompleks, ja sam nizak tip ali sa velikim ustima, znaš, Talijan sa Long Islanda, cijela stvar (smijeh).

VENIA: Koji bi trenutak sa TSO opisao kao onaj koji najbolje pamtiš?
PITRELLI: Vjerojatno prvi koncert koji smo odsvirali 1999 u Tower Theater u Philadelphiji. Nismo imali pojma što očekivati sa svojom publikom, društvom koje nas je počelo prihvaćati sa našim albumima. Bookirali smo prvu turneju u sedam ili osam gradova, stvarno nismo znali što očekivati. Sjećam se izlaska na pozornicu kada sam vidio klinca u Megadeth majici koji sjedi do svoje bake u puloveru i, znaš, to je istjeralo živog Isusa iz mene jer nisam znao bi li pobjegao ili nastavio hodati. Opet, to je kao rođenje, odjednom, ovdje smo i nekolikje trenutaka kada se osjećaš grozno jer ne znaš kako će stvari ići. Srećom, za sada je ispalo prilično dobro.

VENIA: Koja je tebi osobno najbliskija, najosobnija TSO pjesma?
PITRELLI: (pauza) Vjerojatno Ornament sa prvog albuma jer kada smo je Paul i ja snimali nismo mogli naći glas koji bi pratio Paulovu priču. Imali smo zajedničkog prijatelja, Tommyja Faressea, s kojim sam odrastao. Paul je rekao: ‘Trebam radnika koji će oživjeti ovu pjesmu.’ Rekao sam: ‘Paul, jedina osoba na planeti koja bi to mogla otpjevati je Tommy.’ I kada je Tommi došao otpjevati je, stao iza mikrofona i počeo pjevati, odmah je oživjela. Bilo je čarobno. Rekao sam: ‘Znaš, nešto će biti od ove ploče. Ovo će biti ok’.

VENIA: Želiš li nešto dodati ovom intervjuu?
PITRELLI: Mislim da ne. Mislim, vidjeli si naš koncert u DC-u, znaš da smo skočili u duboki bazen pokušavajući nešto novo i nadam se da si uživala. Znam da su naši prijatelji u TSO društvu koji su došli bili znatiželjni i nervozni  kao i mi. To je pomalo smiješno kada je i publika malo prestrašena i ne zna što očekivati. Ovo je za nas novo poglavlje, to je ono što  mi zovemo rock teatar, to je potpuno novi termin i uzbuđen sam! Znaš, lijepo je raditi nešto drugačije i idem na truneju sa originalnih trineast kolonija šoto nisam gotovo deset godina. Ako ništa drugo, želio bih svima zahvaliti na vjeri u nas i na tome što su došli i dali nam priliku da napravimo nešto novo. To je jako zabavno, zastrašujuće je, ali jako zabavno.

Službeni web: www.trans-siberian.com